Kao Jelena imala je i izgubila sve, kao Jefimija zadužila nas za vječnost (VIDEO)

Ovo je priča o Srpkinji najtužnije sudbine. Zadesile su je najgore nesreće, izgubila je sve, i umjesto da potone u očaj i duhovnu pustoš, okrenula se vjeri, umjetnosti i humanosti. Time je ušla u istoriju toliko duboko i višeznačajno, da sam pomen njenog imena izaziva veliko poštovanje čak i kod pripadnika drugih vjera.

Rođena je kao Jelena oko 1350. godine. Bila je kći uglednog srpskog vlastelina Vojhine. Udala se za despota Uglješu Mrnjavčevića, koji je tu titulu preuzeo od carice Jelene, majke cara Uroša (posljednjeg srpskog cara iz dinastije Nemanjića).

Jelenina sreća nije bila dugog vijeka. Prvo joj umire voljeni i cijenjeni otac, zatim sinčić koji je imao manje od 4 godine, a naposlijetku gine i njen Uglješa u bici kod Černomena 1371. godine. Imala je samo 22 godine kada je ostala udovica, sama na svijetu. Kako je bio manir u srednjem vijeku, odbacuje svjetovni život, uzima monaško ime Jefimija i odlazi kod Hrebeljanovića na dvor, cara Lazara i carice Milice, koja joj je bila rođaka.

Na dvoru Hrebeljanovića, Jelena Mrnjavčević, zamonašeno Jefimija, bila je svjedok kobno sudbinskih događaja po srpski narod, na prvom mjestu Kosovske bitke koja se odigrala 1389. godine. Tada gine njen dobročinitelj, knez Lazar, te ona i kneginja Milica ostaju same na dvoru. Ubrzo i Milica postaje monahinja i uzima ime Jevgenija. Njih dvije tada postaju stožer desetkovane i izmučene Srbije: pregovaraju sa Turcima oko oslobađanja Stefana Lazarevića (sin kneza Lazara), drže pod kontrolom situaciju sa suparničkom porodicom Branković. Inače, ove dvije hrabre žene su mudrošću i hrabrošću izvojevale od Turaka da se mošti Svete Petke Paraskeve prenesu u Srbiju.

Vratila voljenu Svetu Petku Paraskevu njenim Srbima

Zamislite koliko je hrabra Jelena-Jefimija bila, kada se u Ser, grad u kom je nekad bila vlastelinka, vratila kao siromašna izmučena monahinja da moli za mošti Svete Petke – i u tome uspjela!

Turci su mislili da su u pitanju samo vjerski motivi žene kojoj ništa osim vjere nije ostalo, međutim, odora skrušene monahinje prikrila je pravi motiv: kao što su Stari Grci vjerovali u Demetru (zaštitnicu zemlje), tako su i srednjovjekovni Srbi (Sebri) u Svetu Petku. Čuvši da su na srpsko tle vraćene mošti svetiteljke zaštitnice zemlje, svih usjeva i plodova, Srbi ne samo da su prestali da se raseljavaju sa njega, nego su i počeli da se masovno vraćaju!

Po povratku u Srbiju ova velika žena zajedno sa sestrom po tuzi i ljubavlju prema Srbiji, Jevgenijom – nekada kneginjom Milicom posvećuje se uređenju države, umjetnosti, književnosti i odgoju mladog despota Stefana (Miličinog i Lazarevog sina) koji se oformio u jednu od najznačajnijih i najblistavijih figura srpske istorije. Uvijek je isticao svoju pomajku, monahinju Jefimiju, koja mu je usadila i ljubav prema pisanoj riječi – on je autor najljepšeg srednjovjekovnog djela „Slovoljubve“

Monahinja Jefimija je poživjela preko 55 godina (zna se da je umrla poslije 1405). U njenu zaoštavštinu spadaju tri zapisa koja važe za za jedne od najboljih bisera srpske srednjevjekovne književnosti od kojih je najčuvenija „Pohvala knezu Lazaru“, stihovi koje je izvezla na pokrovu poginulom vladaru.

Sahranjena je u manastiru Ljubostinja gdje se i dan danas nalaze njeni zemni ostaci.

Otiđimo 600 godina unaprijed…

…tačnije, u sedamdesete godine prošlog vijeka. Doba velike SFR Jugoslavije, kada je cvjetala privreda, zemlja se gradila i napredovala, doba mladih ljudi, među kojima nije bilo razlika i razmirica, koji su imali velike snove. Otiđimo u Niš ’70-e godine. Spomenka Đokić je član akustučnog tria „Lutajuća srca“. Postoje već 5 godina, publika ih cijeni zbog njenog prelijepog soprana i nježnih balada koje osvajaju na prvo slušanje i dobijaju nagrade na festivalima.

Spomenka je tada imala vrlo talentovanog i uglednog momka iz Mostara. Dženan Salković bio je pjesnik, pilot, muzičar i otorinolaringolog sa radnim mjestom u Libiji i Iraku. Kao krunu nježnoj i lijepoj ljubavi, svojoj dragoj iz Srbije napisao je pjesmu. I to pesmu o jednoj od najvećih i najčasnijih Srpkinja, monahinji Jefimiji. Svi ste je već čuli, ali nažalost, ne znaju svi istorijat pjesme – kao i da su u njoj korišćeni Bahovi taktovi.

Spomenka Đokić ubrzo je napustila „Lutajuća srca“ koja su time prestala da postoje. Danas radi kao profesor muzike i vodi dječiji hor, a ponekad se odazive pozivu da nastupa.

Senad Džalković je doživio nesreću i poginuo dok je pilotirao iznad Glamočkog polja 1982. Imao je samo 45 godina.

Monahinja Jefimija, svetovno Jelena Mrnjavčević, uprkos turbulentim vjekovima nije sama kako kaže pjesma.

Sahranjena je u manastiru Ljubostinja, pored njene kneginje Milice (manastir je njena zadužbina), koji u svakom trenutku pazi oko 50 monahinja.

Njena „Pohvala knezu Lazaru“ je biser srednjovjekovne književnosti ravnopravno uz „Slovoljubve“.

Sveta Petka – Prepodobna mati Paraskeva, zaštitnica žena, siromašnih bolesnih, zemlje i usjeva, i danas, kao i u srednjem vijeku, je omiljena svetiteljka u Srba. Njene mošti su zahvaljujući monahinji Jefimiji prenijete u Srbiju i nalaze se u crkvi Ružici na Kalemegdanu.

Njen značaj za Srbiju srednjeg vijeka i za kulturno naslijeđe današnje Srbije je nemjerljiv i vječan.

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.