Majko, srećan ti rođendan

11.10.196….. Uvijek ona krije godine, uvijek omane za jednu. Ne dvije, pet, nego jednu. Zašto, nikad nisam saznala. Kao sviđa joj se to godište, ono „kao“…

I ja sad ne znam kako da počnem, kako da izrazim zahvalnost što me je stvorila baš ovakvu kakva jesam. I mislim da sam prilično ok. Nisam razmažena, raspuštena (je l’ se tako kaže?), iskrena sam i nasmijana, uvijek.
Znaju ljudi da budu zli, pa da kažu „Majka joj je raspuštenica…“

Možda… Sjajna raspuštenica. Žena borac, lav. Moja majka, otac (pola familije sa njegove strane), sestra i najbolja prijateljica. Dobro, jesam ja shvatila da mi je ona prijatelj kad sam napunila dvadesetu, ali nema veze. Bolje ikad no nikad, jel’!?

I mislim da nije lako sam podići dijete, usmjeriti ga na pravi put ili povući sa lošeg. Ona je uspijevala.
Bez obzira što je radila, nisam je bila željna jer je uvijek imala vremena za mene.
Bila je tu i poslije prvog momka, prvog piva…
Cigare, tu i tamo… Vremenom se navikla.

Bila je ona tu i uz moje suze, pregrmila je i to kao majka.
Znala je da vikne kao otac.
Da zapleše kao drugarica.
Sve u jednoj ženi.

Ovi kilometri što nas sada razvadaju su samo broj, ništa više. Samo brojka, baš kao i njene godine.
I sutra, biću ista majka kao moja Milijana…

Majko, srećan ti rođendan!!! ❤