PREUČIO

Dogodilo se da su me, potpuno slučajno, prijatelji iz varošice N. odveli u jednu trošnu prizemljušu, oko koje kljucaju pilići, kod starije sestre poznatog evropskog intelektualca, kojeg godinama srećem u Njujorku, Parizu i Ženevi.

Zapanjih se kad vidjeh rodnu kuću ovog znamenitog čovjeka i postariju ženu koja ga je odgojila i podigla poslije smrti roditelja. Pomislih kako bi bilo dobro i pošteno napisati veliku dobru knjigu o starijim sestrama, tim mučenicama bez mladosti, koje su se odrekle svega samo da izvedu mlađu braću na put. Vječito u crnom, prije vremena ostarile, nikada ništa ni od koga nisu tražile; samo su davale i davale…

U životu svake neudate starije sestre postoji uvijek neki divni, već zaboravljeni čovjek (čiju fotografiju čuva u staroj praznoj bombonjeri), neka raskinuta vjeridba ili, jednostavno, osjećanje da se nema prava na sreću i sopstvenu familiju dok brat ne odraste, a tada već biva kasno za bilo šta. Te blagoslovene neudate baba-devojke, kako ih zovu u Srbiji, mnogo starije od svojih godina, borile su se za braću do posljednjeg daha, sve dok ne ostadoše bez ičega, u memljivim prizemnim sobičcima, gordo krijući nepravdu od svijeta i komšiluka, koju su im nanijele gospodske snaje što su im pootimale rođenu braću.

Ispucali linoleum na patosu, nacjepkana drva ispod šporeta, škiljava sijalica od dvadeset pet svijeća i treperavi crno-bijeli televizor bez tona, umjesto kojeg se čuje samo tiktakanje limenog budilnika…

Posluženi slatkom od dunja (koje ne mogu da prestanem jesti), sjedimo u toj skromnoj kuhinji, dobro poznatoj iz detinjstva svih provincijalaca, dok se skupljaju komšije, željne razgovora.

Godinama pratim karijeru njenog brata, još od onih dana kada je kao seljače stigao u glavni grad. Sjećam se svih njegovih džempera pletenih od raznobojne seljačke vune i gotovo svih ljubavi i bitki za stipendije koje će ga, jedna po jedna, odvesti daleko u svijet… Čudim se kako to da ništa od ovog predjela, ni ovog kućerka pod sasušenim orahom, ništa od ovih mirisa i akcenata, nije prodrlo u njegovu prozu očišćenu od svega ovdašnjeg, punu pritajenog gađenja nad kišama, blatom i ljetnjom prašinom; zgražanja nad varvarskim klanjem i šurenjem svinja u decembru (čvarke je, ipak, jeo u svoj vreme), dok se naherena palačinka krčma “Evropa” na kraju njegove ulice, u kojoj su mu sjedeli i deda i otac, vremenom pretvorila u najcrnju metaforu balkanskog kala. Čitam pažljivo njegove intervjue u novinama, u kojima smo mu neprestano za nešto krivi. Izgleda kao da nam je, pošavši u svijet, ostavio na čuvanje neku idealnu zemlju, a mi je, prostaci i nezahvalnici, upropastili. Prevodilac engleske poezije, pisac eseja u kojima je tek svaka peta riječ srpska (ne računajući veznike), potpisnik mirovnih proglasa i član međunarodnih foruma, od mladosti je preskakao vijekove bježeći od svog skromnog porijekla. *Najveća pohvala koju je dobio bila je ona da uopšte ne liči na Srbina i da strane jezike govori savršeno, bez akcenta!

Godinama ne mogu da definišem tu vrstu izdaje, jer je gađenje nad svojim narodom, takođe, izdaja; godinama pokušavam da pronađem razloge ili neku davnu povredu koja ga je na kraju dovela do izjave da su “Srbi započeli ovaj prljavi rat” i nikako ne uspevam da pronađem tu tananu nijansu i da je pretočim u riječi i slog… Ali, evo, dok sjedimo u polumračnoj kuhinji njegove starije sestre, pijemo preslatku kafu (koju nije on poslao iz bijelog sveta) i pričamo, zbog nje, sve najljepše o njemu, moj mudri narod, koji tako nepogrešivo umije lako i prosto da objasni i najsloženije stvari, progovara kroz usta komšije, penzionisanog poštara, jednu jedinu riječ koja zamjenjuje tone ispisane hartije. On, koji ga poznaje od malih nogu, zavijajući otvrdlim prstima cigaru, kaže mi u povjerenju, mrmljajući sebi u bradu da ostali ne čuju:

“Preučio!”

U toj mudroj riječi ima i sažaljenja i praštanja… Preučio! Vrijedilo je putovati pet-šest sati autobusom po to, kako jednostavno, pomalo razočaravajuće “preučio”, izrečeno kroz dubok uzdah, blago i bez ikakvog gnijeva, zavisti i zlopamćenja.

Piše: Momo Kapor

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena


*


Anti-SPAM Test *