„Stigla bi iz BiH i poneka stotina novinara i ministri i premijeri i sva tri člana Predsjedništva. Ugurali bi se na fotografije iz Ženeve, samo da je Razija – muško“
U generaciji 2017. FIBA Kuće slavnih, pored Dude Ivkovića i Tonija Kukoča, čast bivše Jugoslavije branila je i jedna od najboljih košarkašica svih vremena sa ovih prostora Razija Mujanović. Njen prijem u Kuću slavnih, nije ispraćen toliko pompezno, što je inspirisalo pisca i publicistu Borisa Dežulovića da u redovnoj kolumni u sarajevskom Oslobođenju podsjeti na ovo veliko ime jugoslovenske i bosanskohercegovačke košarke. Koliko u svemu ima šovinizma, pročitajte u Dežulovićevoj, poslovično oštroj, kolumni.
Zvao me onomad davno u dva iza ponoći jedan da ispriča anegdotu. Imao je i on taj običaj, da zovne u gluho doba noći iz kafane i ispriča vic ili anegdotu.
Elem, bit će da je to bilo negdje 1989, igrale su košarkašice tuzlanskog Jedinstva u Beogradu – da li protiv Zvezde, Partizana ili Voždovca, nije sad ni važno – a okrutna publika na tribinama okomila se, veli, na dvometarsku zvijezdu Jedinstva Raziju Mujanović, rugajući joj se skandiranjem „Razija je muško!“. Nesretna Razija požalila se treneru Mihajlu Vukoviću da je publika zajebava, a legendarni Miki odgovorio joj: „Samo igraj Razo, boli te kurac!“
Preživio je taj tupavi urbani mit do danas, svi znate tu pouzdano autentičnu priču, još uvijek se po kafanama krezavo prepričava ta zlosmišljena epizoda, pa je po Fejsu dijele i klinci koji ne znaju ni ko je uopšte ta, kako se zove, Razija Mujanović, osim što se njihovom naslijeđenom mizogenom šovinizmu neobično sviđa priča o djevojci iz sela Ratkovići kraj Čelića podno ljute Majevice, muškobanjastoj dvometrašici urnebesno smiješnog imena Razija, i treneru koji, sve valjda namigujući haveru na tribini, kaže: „Samo igraj Razo, boli te kurac!“.
Apokrifi se ne slažu samo u tome je li se igralo 1989. ili 1988, ili možda 1987, i je li se igralo u Beogradu ili u Zagrebu, ili u Šibeniku, ili možda u Sarajevu, gdje već – a i sasvim je zapravo svejedno: ako joj kasnih osamdesetih u jugoslovenskim dvoranama i nisu skandirali „Razija je muško!“ tužni mali muški luzeri i u Beogradu i u Zagrebu i u Šibeniku i u Sarajevu – i gdje već – odozdo joj to piskutavim glasićima skandiraju danas, prepričavajući tu bijednu laž sa sigurne udaljenosti od trideset centimetara i trideset godina.
Preživio je taj tupavi urbani mit do danas, pa se i dalje, eto, priča kako je Raziju Mujanović te 1989. zajebavala publika u Beogradu, ili Zagrebu, ili Šibeniku, ili Sarajevu, ili gdje već, jer sasvim je zapravo sve jedno: cijela je naime istina, patuljci pojma nemaju, da se na utakmici zajebavala samo veličanstvena Razija Mujanović, uvalivši te večeri Partizanu, Zvezdi ili Voždovcu – ili Montingu, Elemesu, Željezničaru, kome već, sasvim zapravo svejedno – dvadeset osam koševa uz dvanaest skokova. Znam to prilično pouzdano, jer je dvadeset osam koševa i dvanaest skokova, kako bih vam rekao, te 1989. godine bio Razijin prosjek.
A prosječni šupak s kauč-tribine na to je imao reći samo „Razija je muško“. Jer, siromah hobit ni s tog kauča ne može skočiti, ne umnije prosječni šupak s metra udaljenosti ubaciti u koš ni papir od bureka, pa kad neka cura skoči dvanaest puta i dvadeset osam puta pogodi tri metra visoki koš, prosječnom je šupku jedino prihvatljivo objašnjenje da je ona nešto što on nije, nikad nije bio niti će ikada biti.
Recimo, muško.
Eh, patuljci, da je Razija muško…
Da je Razija muško, bila bi vam veća i od Papeta i od Haseta, i od Bake i od Džeke, i od Bajevića i Pjanića zajedno, veća i od velikog Abasa Arslanagića i još većeg Marjana Beneša: bila bi vam Razija, da je muško, veća i od Nurkića i Teletovića, i od Raše i od Varaje, i od samog alaha Kindžeta Delibašića bila bi vam veća, jer niko od njih i niko od svih bosanskohercegovackih muškaraca nikad ni u čemu nije bio četvorostruki evropski prvak i tri puta najbolji igrač kontinenta, niko nije uz to s reprezentacijom uzeo srebro i na Svetskom prvenstvu i na Olimpijskim igrama, i jos pride dva na prvenstvima Evrope. Niko od njih, čak ni najveći lkad Zlatan Ibrahimović, nije sa šest klubova u četiri evropske lige osvojio trinaest državnih prvenstava.
I da je Razija muško, kao sto su muškarci bili i ona šestorica giganata oko nje na svečanosti u ženevskoj Nejsmit Areni prošle subote, došao bi valjda u Kuću košarke u Švajcarsku i neko iz Košarkaskog saveza BiH, stigla bi iz Bosne i Hercegovine verovatno i poneka stotina novinara i njihovih urednika, bili bi u Ženevi te subote i ministri i premijeri i sva tri člana Predsjedništva, pa da se slikaju s najvećim sportašem Bosne i Hercegovine svih vremena.
Ugurali bi se uguzi na fotografije iz Ženeve da je Razija muško, i da patuljcima nije sramota biti manji od žene. A nigdje se kao pored Razije Mujanović ne vidi koliko su patuljci mali. I ne bi tako, da je muško, na svečani prijem u FIBA-inu Kuću slavnih Razija Mujanović otišla kao na nekakvo rutinsko gostovanje – kao da ide u Beograd, Zagreb, Šibenik ili Sarajevo, da sama samcata uzme trofej, kako je već trofeje sama samcata uzimala svih dvadeset godina. Kao što nikoga od njih nije bilo ni na parketu Palaco delo Sport del Kampo u Firenci one srijede 22. marta 1989, kad je dvadesetdvogodišnja Razija sa svojim curama hladno uzela trofej nedodirljivim amazonkama iz Primigija, evropskim šampionkama što su došle po petu titulu za redom, ukupno šestu u svom sedmom uzastopnom finalu, pa šokirane porazom od autsajderki iz Tuzle nikad više nisu postale ni prvakinje Evrope, ni prvakinje Italije, niti ičega ikada, sve do dana današnjeg.
Kao sto je, najzad, Razija sama samcata bila sve ove gocline, sama od muškaraca i u dva braka i u cijeloj Bosni i Hercegovini, da nikome u državi i njenom košarkaškom savezu nikad na pamet nije palo da pita, „gdje je, bogati, Raza?“.
Sve u strahu da će čuti: „Eno je u FIBA-inoj Kući slavnih, što?“
I stvarno, pogledaju gnomovi malo bolje, a ono Raza na pozor nici Nejsmit Arene, Kuća slavnih klasa 2017, sama među muškim divovima, u društvu sve do jednog Najvećeg među Najvećima: Valdis Valters, onaj ubica što nam je u Madridu 1986. nakon Sabonisa i Homičusa zabio treću tricu u četrdeset sekundi, pa Moše Miki Berkovic, legenda Makabija koji u evropskoj košarci sedamdesetih i osamdesetih nije bio još samo Dražen Petrović, onda Pero Kameron, onaj maorski džin koji je tamo s pacifičke pučine na dnu kugle Zemaljske sam samcat dovukao Novi Zeland u polufinale Svetskog prvenstva u Indijanapolisu 2002, uz njih Toni Kukoč, najčuvenija evropska ljevica posle Karla Marksa, i Duda lvković, selektor reprezentacije bez države, trener najveće bijele momčadi svih vremena, potom – govno se čovjeku smrzne dok piše – Veli Crni Jože Šejkil O’Nil, a za njima, da se istoriji za puta nađe, kompletan mitološki „Drim tim“ iz Barselone 1992. sa sve Majklom Džordanom, Larijem Birdom i Medžikom Džonsonom.
I među njima, sunce ti jebem, Razija Mujanović iz sela Ratkovići kraj Čelića podno ljute Majevice!
Dupe bi, eto, dali patuljci s kauč tribine da im je s Tonijem, Dudom, Šekom i „Drim timom“ biti u istom kantonu, a kamoli u istom kadru, na zboru stanara Kuće slavnih, među najvećima svih vremena kao komšijama za jutarnju kafu. Pa preostalo jadnicima tek da se na kauču igraju muškaraca i slinavo skandiraju „Razija je muško!“.
Samo igrajte, gnomovi, boli vas kurac.
Ostavi komentar