Kako je djeci oduzeta slobodna igra i zamijenjena aktivnostima koje se plaćaju

Djetinjstvo je jedno i ne treba ga oduzimati i mijenjati za sadržaje koji su iz roditeljske perspektive korisniji od obične igre.

Sve počinje u najranijem djetinjstvu. Mladi roditelji su bombardovani informacijama poput „prve tri su najvažnije“ ili kako od najranijeg uzrasta treba neprestano stimulisati dijete jer tada će naše čedo izrasti u superinteligentno i pametno biće. Stvara se utisak kako postoji uski vremenski obruč u ranom djetinjstvu unutar kojeg treba svim snagama djelovati na mozak djeteta, inače smo u sosu jer nam dijete kasnije neće postići dobre akademske rezultate.

Za malene bebe postoji svašta na tržištu, od muzike koja će ih učiniti pametnim, igračaka za razvoj mozga, sportskih aktivnosti, jezičnih škola… Dobar primjer je ludilo oko Mocartovog efekta, ukratko, već u stomaku djetetu puštajte Mocarta i dijete će vam biti inteligentnije. Istina je takva da ovaj efekat nema naučno uporište. Izvorni članak na kojem se temelji čitava priča objavljen je u časopisu Nature 1993, a autorka (Frances Rauscher) je istraživanje sprovela na 36 studenata, a ne beba. Međutim, bez obzira na to što se radi o mitu, industrija je nanjušila dobru priliku, pa se danas masovno prodaju CD-i sa muzikom za bebe. I tako se priča nastavlja kako djeca odrastaju. Roditelje je lako pridobiti pričom kako će određena aktivnost ili naprava poboljšati njihovo dijete. S vremenom sve počinje da nalikuje na trku. Vozaju se na engleski, njemački, francuski, na sviranje, pjevanje, plesanje… U školi su i ujutro i popodne jer treba stići na sve izborne predmete i vannastavne aktivnosti. Auto im postaje drugi dom, tamo jedu, uče i spavaju jer treba se vozikati na sve aktivnosti.

Gdje je u međuvremenu nestala dječja igra na otvorenom? Gotovo je iščeznula! Količina slobodnog vremena djece se smanjila za 7 sati nedeljno od 1981-1997 (Sandberg & Hofferth, 2001), kao i za još dva sata nedeljno od 1997-2003 (Hofferth, 2009). Nestrukturisane aktivnosti na otvorenom smanjile su se za 50% (Sandberg & Hofferth, 2001; Lester & Russell, 2008). Djeci je oduzeta mogućnost da budu djeca, da se igraju i samostalno istražuju i to je donijelo brojne posljedice.

Zanimljiva je činjenica koju spominje Louv (2015), kako se epidemija gojaznosti djece poklapa s najvećim porastom organizovanog dječjieg sporta! Sportski programi očigledno nisu dovoljni. U posljednjih 30 godina prevalencija gojaznosti kod djece se gotovo utrostručila. Jako je puno tjelesnih i mentalnih posljedica koje su manje ili više povezane s akademskim pritiscima na djecu od najranijeg uzrasta, denaturiranjem djetinjstva – odnosno oduzimanjem mogućnosti igre i istraživanja u prirodnom okruženju, pretjeranom upotrebom tehnologije i sedentarnim životom. Christine Gross-Loh u svojoj knjizi „Roditeljstvo bez granica“ odlično opisuje važnost nestrukturisane igre. Ona navodi kako je slobodna igra u prirodi (na otvorenom) nezamjenjivi facilitator kognitivnog razvoja. Djeca izmišljanjem sopstvenih igara i pravila kao i međusobnom interakcijom naročito utiču na samokontrolu – jedno od ključnih obiliežja akademskog uspieha. Današnje američko petogodišnje dijete ima samokontrolu kao trogodišnje dijete iz 1940 godine. Slobodna igra može izgledati kao da dijete ne radi ništa značajno, ne postiže ništa što je mjerljivo ili što rezultira određenim ishodom, ali u tom procesu događaju se vrlo kompleksne radnje jer priroda sadrži elemente (igračke) nedefinisanih dijelova, ima „otvorene“ krajeve koje dijete može koristiti na mnoge načine te kombinovati s drugim nedefinisanim dijelovima pomoću mašte i kreativnosti. Tipični primjeri takvih elemenata su voda, drveće, cvijeće, trava, blato. Mogao bi se napisati esej o svemu što će dijete naučiti iz igre s blatom; od mogućih tekstura korišćenjem dodataka iz prirode, fizikalnih obilježja u odnosu na teksturu, korišćenje kao mase za modelovanje i gradnju, korišćenje kao projektila ispaljenog pomoću šibe, varijacije u daljini izbačaja u odnosu na dužinu štapa s kojeg se baca blato zbog promjene u ugaonoj brzini… Neko bi mogao tvrditi da je računar sa svojim beskonačnim mogućnostima najdublja kutija nedefinisanih dijelova. Ipak, binarni kod načinjen od 0 i 1 ima svojih ograničenja. Doživljavanje prirode pomaže djeci da razumiju stvarnost prirodnih sistema kroz primarno iskustvo. Ona demonstrira prirodna načela poput umreženosti, ciklusa i evolutivnih procesa. Veliki broj istraživanja potvrđuje kako je izlaganje prirodi bitno za fizičko i emocionalno zdravlje djece, takođe ono može smanjiti simptome hiperaktivnosti i ADHD-a, poboljšati kognitivne funkcije i pojačati otpornost na negativni stres i depresiju (Louv, 2015). U 2.5 miliona godina ljudske istorije djeca su se igrala na otvorenom, u prirodi. Za nove generacije, priroda je više apstrakcija nego stvarnost. Nije li logično ako im se uskrati igra u prirodi, kao što je slučaj u zadnjih par decenija da će se to negativno manifestovati na neki način. Evolucioni ostaci prošlih iskustava duboko su utkani u nervni sistem naše vrste.

Danas se skupo plaća čas stručno vođenih sportskih programa za djecu, koji se najčešće sprovode u zatvorenim prostorima, s druge strane rijetki roditelji odvode djecu u prirodu i s njima provode vrijeme – što je potpuno besplatno i vjerovatno korisnije od bilo kakvog sportskog programa. Zapravo, veliki nedostatak i najveća prednost neplanirane zabave u prirodi je da ništa ne košta. Nedostatak zato što nema većih ekonomskih interesa u tome, stoga izostaje i promovisanje i reklamiranje. Ako djeca voze bicikl ili trče, ne troše fosilno gorivo, nisu ničije slušateljstvo, ne stvaraju novac ni za koga (Louv, 2015).

Zaključno bih podsjetio na jednu uzrečicu kako je ponekad manje zapravo više. Možda je takav slučaj i sa današnjom djecom? Razvijeni svijet je izgleda zahvatila epidemija pretjeranog roditeljstva, ili kako je to 1969. dr. Haim Ginott nazvao, helikopter roditeljima. Kako navodi Gross-Loh (2014), ne postoji povezanost između aktivnosti iniciranih od roditelja s ciljem pripremanja djeteta za budući akademski uspjeh i stvarnih akademskih postignuća, naprotiv, žar s kojom roditelji žele pripremiti svoje dijete za akademsku budućnost može samo imati negativni učinak. Takođe, određena su istraživanja pokazala kako pohađanje edukativnih centara od najranijeg uzrasta, koji bebama i predškolcima obećavaju akademsku prednost u školi, zapravo stvaraju poteškoće kod djece u smislu tjeskobe pred ispit, snižene kreativnosti i odbojnosti prema akademski usmjerenim sadržajima. Nadalje, spominje se i kako „vještačko stimulisanje“, odnosno rano učenje sadržaja koju su razvojno neusklađeni sa djetetovom starošću može ometati djetetov razvoj. Zanimljiva je studija u kojoj je pokazano da što su više bebe gledale edukativne video materijale napravljene za njih, to su sve teže usvajale nove riječi. Sve navedeno upućuje na zaključak kako je besmisleno a potencijalno i štetno pokušavati ubrzati dinamiku razvoja djece, djetinjstvo je jedno i ne treba ga oduzimati i menjati za sadržaje koji su iz roditeljske perspektive korisniji od obične igre.

Literatura:

CDC’s National Center for Chronic Disease Prevention and Health Promotion (2008). Division of Adolescent and School Health. Childhood Obesity. 20 Oct. 2008.

Gross-Loh, C. (2014). Parenting Without Borders: Surprising Lessons Parents Around the World Can Teach Us. Avery.

Hofferth, S. L. (2009). Changes in American children’s time–1997 to 2003. Electronic International Journal of Time Use Research, 6(1), 26.

Lester, S., & Russell, W. (2008). Play for a change: Play, policy, and practice: A review of contemporary perspectives. London: Play England. Retrieved from http://www.playengland.org.uk/media/120519/play-for-a-change-summary.pdf

Louv, R. (2015). Posljednje dijete u šumi: očuvanje naše djece od poremećaja pomanjkanja prirode. Ostvarenje. Lekenik.

Principe, G. (2011). Your Brain on Childhood: The Unexpected Side Effects of Classrooms, Ballparks, Family Rooms, and the Minivan. Prometheus Books

Sandberg, J. F., & Hofferth, S. L. (2001). Changes in children’s time with parents: United States, 1981–1997. Demography, 38(3), 423-436. doi:10.1353/dem.2001.0031

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.