Momo Kapor: Hljeb u đubretu sluti na zlo

Vidim, na trotoaru kontejner za đubre. Nad njim nagnuta mlada žena u uflekanoj haljini, koja pamti i bolja vremena. Nešto gleda. Nekome nešto govori.

Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa djevojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pjene koju je izbljuvao grad.

Djevojčica kaže majci: „Nema…“

Ima li kraće i strašnije riječi u našem jeziku od tog vječnog „nema“? Ta riječ predugo traje.

Majka kaže: „Pogledaj još malo…“ i dijete ponovo iščezava u đubretu.

Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hljeba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hljeb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.

Gladni stoljećima, kupujemo više hljeba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hljeb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.

Naši stari su nas učili da podignemo komad hljeba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam vidio princezu Jelisavetu kako podiže komad hljeba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hljebu. Zaboravljen, kao i stara riječ – zadužbina.

Stari beogradski trgovci, proglašeni poslije rata okorjelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Danas ima mnogo bogatijih od njih, pa opet, niko ništa ne ostavlja. Stisli se i ćute.

Naši, koji su uspjeli u bijelom svijetu: naftaši, bankari, industrijalci… niko da pokloni gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju… Kome će sve to da ostave? Svojoj djeci? Ali, zna se: uvijek postoji generacija koja stiče, i ona druga, koja rasipa. Niko neće ništa ponijeti na onaj svijet, kada jedanput bude odlazio.

Izgubljene su sve vjere, sem religije sticanja.

I ako su otimali, krali, eksploatisali, cicijašili, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni, opet su sve to ostavljali otačestvu, da nekako iskupe grešnu dušu. Šta mi da ostavimo? Šta su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svijet se ne popravlja velikim gestama, već sitnicama. Možda, za početak, treba ostavljati stari hljeb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Dvije uvele viršle, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vrijeme, takve zadužbine! Mogu sasvim lijepo da stanu u plastičnu kesu.

Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se poslije par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina nekada se zvala sevap.

Šta je sevap? To je kad činiš dobro djelo, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu. Stara gospoda, u prevrnutim grombi-kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krompir, zaboravljenu šargarepu, dva lista zelene salate… Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nedopušene cigarete. Zovu ih – đubroselektori!

Na kraju, sjetih se divne misli koju je volio da ponavlja moj pokojni prijatelj, Hilandarac, otac Mitrofan: „Naše je samo ono što poklonimo drugima“. A iz đubreta ponovo izlazi tamnoputa djevojčica blistavih očiju i kaže majci: „Nema!“ I pored svega, lijepa i nasmješena, ona izlazi poput zaštitnog znaka za nadu. U tom trenutku, nekome, ko zna zbog čega, zastaje zalogaj u grlu.

Momo Kapor

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.