Zbogom, prijatelju…

Jutro kao i svako drugo. Doručak, kafa, pelene, tuta. Telefon. Čisto da vidimo šta ima po internetu i onda vijest. Crna da crnja ne može biti.

Nema te više. Otišao si. Obično kažu na neko bolje mjesto.

Vjerujem u Boga, ali ne vjerujem da postoji nešto gdje su dobri i loši ljudi. Ali, ako postoji, svakako si na onom dijelu gde cvjetaju ruže i grije Sunce cijelu vječnost.

Razmišljala sam. Cijeli dan o tebi. Plakala. Tiho. Ne mogu glasno, dijete mi je tu. A ridala bih iz sveg glasa. Bio si mi drug, u nevolji kraj mene, pojavio se i ostao.

„Znaš, Slavo, kockari su najgori. Oni ubiju porodicu, ostave ih bez kuće, bez svega. Ja nisam takav. Ja ubijam sebe. Moji će biti sigurni.“ Govorio si mi kad te stigne savjest. Kad postaneš svjestan da se gubiš, da kopniš.

„Izvuću se, prestaću sa svime. Naći djevojku, imati normalan život“.

Ja sam ti vjerovala, vidjela sam istinsku želju u tvojim očima. Želju da budeš „normalan“.

I bio si. Izvukao si se iz zlih kandži života. Makao se. Pravio si dom, u tvojoj glavi već je bio gotov. I onda…. onda stigne život. Onda Bog odluči da si mu baš ti potreban, trebaš mu…

Posla bolest na tebe i ona te odvede…

Ja ne znam ni kako, ni kada… Je l’ te boljelo!? Kažu da ona boli. Izdržao bi ti. Vjerujem da bi. Možda nisi saznao na vrijeme. Možda…

Možda i jesi, možda si mislio da će proći. Kao što je i ono prošlo. Ja mogu na nagadjam.

Na moje pitanje „kako si?“ dobila sam odgovor da si postao novi čovjek, onakav kakav si oduvijek trebao biti. Ja sam tu da čitam između redova. I znala sam da si novi. Jer ti mene nisi lagao. Nisi imao potrebe. Jer bio si moj drug, kakav god. Ja sam te voljela.

Uvijek pričala o tebi kad bi se pomenuli ljudi koji su ti slični… bili…

Nisi mi dijete darovao, a obećao si. Nisi htio da vozarim do tebe, jer je daleko. „Ja ću,Slavo, samo da dobijem slobodan dan.“ I nisi…. Da sam znala… Nisam… Nisam mogla ni da pomislim da ćeš otići, tek tako…

Znaš, sad većina kaže da se to očekivalo. I ta većina koja drobi, eto da priča nešto, te je ispratila. Ja nisam mogla. Nisam mogla doći. Tek sam sada daleko…

I to me pojede. Jede me iznutra, evo danima. Ne izlaziš mi iz misli, čekam da mi dođeš u san samo da te pitam KAKO!?

Počivaj u miru, druže moj…

Slavica Lazić – Leutar:Net

Slavica Lazić
Latest posts by Slavica Lazić (see all)

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.