Ovakvi političari se samo mrtvom Kočiću smiju ukazati

Radni sto i pribor za rad pisca Petra Kočića, fotografisao sam za vrijeme boravka u Muzeju Književnosti u Sarajevu. Na priboru su i dalje jasni i vidljivi tragovi obrisane tinte sa slova ovog vrijednog čovjeka.

Pomislio sam, možda je baš za ovim stolom zapisao ove lijepe riječi

 … „Jelike moje i omorike, i ja se više ničemu ne nadam; i moj je život kao i vaš pun nježne, duboke čežnje; ali – srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.Vaše oštre, šiljaste bodlje, to su sledenjene suze – dobro ja to znam! – a njihova zelena boja, to je čežnja, duboka, nježna čežnja za vječito zelenim proljećem koje nam neće nikada doći. Srca pište, niko ih ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.“ 

Tragično je da je kvazipatriotskim čitanjem i populističkim tumačenjem Kočića u postratnom periodu zaboravljena njegova izvorna promisao, a to je borba za slobodu i pravdu pojedinca, borba protiv eksploatatora koje je nazivao „kmetoderima“, tako ih dobro opisavši u Jazavcu pred sudom. 

Dat mu je mrtvom ograničeni i skromni politički okvir koji nema veze s njegovom širinom za života. Nebulozno folklorno upisivanje Kočića među četnike, iako nigdje u njegovom političkom i književnom djelovanju nema povoda za takvo šta. 

Petar Kočić je bio žestoki frajer koji se za pravdu borio svojim velikim riječima a David Štrbac nije samo srpski krajiški seljak, već bosanski seljak uopšte, vječno varan i vječno iskorištavan seljak koji je svjestan svoga očajnog položaja i neprestano traži pravdu. 

Zato kada vidim kako ova vlast slavi Kočića, znam da tu postoji ogroman problem, jer Kočić nikad nije imao veze sa vlašću, i nema te vlasti, koja može da iskreno voli ovog lafčinu i borca protiv političke nepravde.

Ovog buntovnog frajera i pisca ni jedna vlast ne bi slavila, proganjala bi ga i zabranjivala, proglašavala plaćenikom i izdajnikom, a danas se kite imenom njegovim. 

Kočiću su se samo mrtvom ovakvi političari smiju i ukazati. 

I da je danas živ, ne bi ga kao takvog ni pozvali na ovako sramotno skromno osmišljene vašare posvećene njemu a koji osim mjesta u kom je živio nemaju gotovo nikakve veze s njim, čega su negdje i današnji gospodari svakodnevnice svjesni, pa ga na ovim svetkovinama ni ne citiraju previše dok recituju turbo folk mudrace, jer i danas ove riječi, stare preko 100 godina jednako pogađaju metu i upozoravaju … 

„Bože moj, bože, ala vi usrećiste našu zemlju! Svijet se lijepo umrtvio od nekakva dobra, i miline, pa jedva diše. Svak ves’o, zadovoljan, svak pjeva, samo se pjesna niđe ne čuje. Pritisnulo nas dobro sa sviju strana; od nekakve silne smo se miline umrtvili, pa jedva dišemo…“

Aleksandar Trifunović

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.