Dragan Bjelogrlić: Srbi ne menjaju nameštaj, a ne politički sistem za koji se slažemo da ne valja

Dragan Bjelogrlić je na putu da napravi rediteljsko-producentski het-trik. Posle velikog uspeha filma “Montevideo” i serije “Vratiće se rode”, finiširao je i TV seriju “Senke nad Balkanom”, ambiciozni televizijski triler koji osvetljava onu tamnu stranu našeg poluostrva sa Beogradom kao njegovim epicentrom.

 Uz pretpostavku da je uz scenariste i sam istraživao vreme i ambijent (tridesete godine prošlog veka) u koji je smestio seriju i njene junake, logično je tražiti paralele sa današnjim Balkanom. Da li su mu senke suđene?

 – Uvek ima paralela. Koliko god se svet menja, on negde i u nečemu ostaje sličan i to ne važi samo za Balkan. Kad bismo sad gledali, primera radi, Veliku Britaniju ili Skandinaviju i tamo bismo našli neke konstante koje se jako teško menjaju, traju i ponavljaju se. Balkan je specifičan i na tom prostoru je to najuočljivije pošto ljudi ovde nisu skloni promenama. Nekako su učaureni u svojim životima i predrasudama…

Na šta tačno mislite?

– Mislim na naš mentalitet i opiranje promenama. Imam prijatelja koji je otišao da živi u Englesku, ali dolazi u Srbiju svakog leta i kad sam ga pitao da li primećuje neke promene, rekao mi je: “Primetio sam da ljudi retko menjaju nameštaj u stanovima”. Nije to samo zbog nedostatka novca. To je odraz našeg konformizma i otpora promenama. To pokazuje i naša istorija. Nama treba najmanje deset godina da promenimo jedan politički sistem za koji smo se složili da ne valja. Ocrnimo ga kao najgoreg na svetu, on nam je kriv za sve, ali ga ne menjamo.

Da se vratimo na epohu u kojoj se odigrava radnja vaše serije. Izgleda da je bila zanimljiva?

– Sa ovom epohom susreo sam se kad sam radio film “Montevideo”. Zainteresovao sam se i istraživao sam jedno vreme o kojem ništa nisam znao, a to su Beograd i Srbija između dva rata. Mi smo imali tu sudbinu da nismo mnogo učili o tom vremenu, ono je gotovo prećutano. A to je bilo bitno i nekako intenzivno vreme, posebno na ovom prostoru. Sve je ključalo. I kad se sagleda vidi se da se tu nekako lomila stvar i da je sve ovo što danas živimo tada razrešeno ili zapetljano. Našao sam fascinantne podatke, poput onoga da je Interpol tada Balkan zvao Kolumbijom Evrope. Otkrio sam puteve opijuma i mislim da rute ni dan-danas nisu promenjene kad je u pitanju šverc droge. Onda, politički aspekt. Kad se baci pogled u tadašnje arhive, čovek lako dođe do zaključka da kralj Aleksandar nije imao nikakve šanse da preživi. Svi su hteli da ga ubiju: i ustaše i VMRO-vci i Italijani i Nemci i komunisti. A ako u kralju Aleksandru prepoznamo simbol jugoslovenstva, vidimo i da je ta velika ideja u startu bila osuđena na propast.

Drugi put se, računajući “Montevideo”, vraćate u prošlost. Da li podsvesno bežite od nepodnošljive sadašnjosti? Da li je ona neinspirativna ili nije vredna da se umetnost njome bavi?

– Ne, svako vreme traži da se umetnost njime bavi, ali meni su se prosto nametnule te teme iz prošlosti. Nekako su mi te priče inspirativnije jer se radi o događajima koji su zatvorili svoj krug i ostavili posledice na vreme koje će doći i koje mi danas živimo. Naše vreme traje, što ne kažem da nije inspirativno za nekoga, ali meni nije. Nisam se psihološki bavio zašto je to tako, da li je to neka vrsta eskapizma, možda je to zato što i sam starim, ali tako je. Evo i naredni film koji spremam – “Čuvari formule” bavi se 1958. godinom, Vinčom i jugoslovenskim projektom atomske bombe.

Pa kakvo je ovo vreme u kojem živimo?

– Vreme lutanja i traženja, a startne pozicije nam nisu dobre. Od 2000. godine Srbija luta tražeći svoje mesto u svetu. Ona ni danas nije načisto da li treba da bude konzervativna ili liberalna, da li je moderna ili tradicionalna, da li je na istoku ili zapadu. Tražeći svoje mesto pod suncem, još nismo izašli iz senki u kojima smo skoro ceo vek.

Leutar.net Dragan Bjelogrlić: Srbi ne menjaju nameštaj, a ne politički sistem za koji se slažemo da ne valja

Imate li utisak da nas je politika okupirala i zašto su to ljudi dopustili?

– Balkan je oduvek pod okupacijom politike. Ovde su ljudi oduvek verovali, a veruju i danas da će ih politika izvući iz problema i da će im rešiti živote, a to je najveća moguća zabluda. Upravo im je politika pravila najveće probleme. Ne znam da li je to posledica one učaurenosti o kojoj sam pričao, primitivizma ili nedovoljne svesti o sebi, ali je tako. Retko mi ovde imamo pokrete i pobune nastale iz socijalnih pobuda, a vrlo smo drčan narod. Međutim, kad treba da se borimo za svoj socijalni status, tu trpimo do kraja. Svi naši protesti i bune su uvek čisto politički. Evo da prenesem to na moj posao. Koliko glumaca ili drugih filmskih stvaralaca je prisutno na političkim protestima ili izbornim kampanjama. Koliko hoćeš. A mi se nismo izborili za naša osnovna esnafska prava i kada se za njih treba boriti, nema nas nigde. Koliko smo puta zaustavili predstavu zbog neke političke ideje, a nijednom da bismo time izborili neko naše pravo. Kada su naša osnovna prava u pitanju ne znamo da se organizujemo, a kada su neke nazovivelike političke ideje u pitanju, svi hrle.

Iako se držite podalje od politike, imate svoj stav o tome?

– Naravno da imam politički stav i pratim šta se dešava, ali smatram da je bavljenje politikom ozbiljna stvar i njome se ne može čovek baviti tek tako, zato što misli da je mnogo pametan. Kao javna ličnost spreman sam da kažem šta mislim o onome što se događa, ali trudim se da stvari sagledavam integralno a ne dnevnopolitički.

Integralno gledano, gde smo?

– Kao što sam rekao, u lutanju, a lutanje traje predugo. Imamo višestranačje dovoljno dugo da smo mogli da se naučimo demokratiji, ali eto, draže nam je ispod žita nego da napravimo sistem. Pamtim vreme kada smo poverovali da možemo, da smo dorasli iskušenjima modernog sveta, a onda su usledila razočaranja i konačno smo osiromašili, i duhovno i materijalno. A to je velika muka i nije se lako orijentisati. Ali, opet, i takvi, nismo skroz loši. Ima pozitivnih primera i njih treba slediti. Treba se boriti i vratiti veru da možemo. Bez toga nema ozbiljnih pomaka. Eto, možda ćemo ponovo imati najbolju seriju u regionu. Nije to malo.

Da se bavite politikom, bili biste levičar?

– Apsolutno, ali ne liberalni levičar koji brine o pravima kućnih ljubimaca, platana, gej pravima… Prava levica, koja se bori protiv ogromnih socijalnih razlika. Kako reče Milutinac u “Montevideu”: “Meni ne smetaju bogati, smeta mi što ima mnogo siromašnih”.

Negde ste rekli da serije i filmove pravite s idejom kakav bi život mogao da bude. Šta bi on u Srbiji stvarno mogao da bude?

– Vidim da bi Srbija mogla biti zemlja gostoprimljivih i radnih ljudi, zemlja domaćina. Dobro bi bilo kad bismo mogli da vratimo taj status domaćina, status učitelja, status lekara, stručnjaka u svom poslu, da vratimo princip po kojem se poštuju ljudi od integriteta, a ne njihov bankarski saldo. Sećam se vremena kada je to važilo. Mene kritikuju desničari kako stalno pričam o boljoj strani socijalizma, a preskačem one pedesete i šezdesete. Ali ja to ne pamtim, ja sam imao privilegiju da živim 70-ih i 80-ih godina kad je bio taj bolji period socijalizma bez velikih socijalnih razlika i većinom pristojnih, normalnih i poštovanih ljudi. Pamtim u Barandi srpskog domaćina koji sa nekih petnaest jutara ili lanaca zemlje može da izgradi domaćinstvo, izađe u kafanu, kupi traktor i odškoluje decu. Danas to ne može ni sa pedeset jutara, nego živi na ivici egzistencije. Osećam i znam da potencijal za sve to u Srbiji postoji, ali sad kad bi me pitao kako se to postiže, ne bih znao. Eto, zašto nisam političar, to je ozbiljna stvar.

Jeste, ali se ovde tri decenije njom bave ne baš ozbiljni ljudi?

– Kad je Džon Rid bio na proputovanju ka Rusiji, svratio je u Srbiju i kad su ga pitali kakva je Srbija, on je odgovorio: „Lepa, imaju ukusnu hranu, živopisne kafane i svi sede u njima i pričaju o politici“. Politika je ovde sudbina.

Na jednom predavanju studentima rekli ste da ste na pragu najveće greške ili najvećeg uspeha u životu, misleći na seriju “Senke nad Balkanom”. Otkud tolika sumnja, znate li konačno šta je iza tog praga?

– Čovek ako ne sumnja, ne može da stvara. Čovek mora stalno da se preispituje, pogotovo stvaralac. Kad to prestane, tu počinje njegov kraj. Drugo, ja sam toj deci govorio da moraju da rizikuju dok su mladi jer što si stariji, teže ti je da rizikuješ. Onda mi je jedan od njih rekao šta to znači: mi da rizikujemo, a vi da ne rizikujete. Tada sam mu rekao kako upravo rizikujem sa ovim projektom. Ovo je serija koja je estetski, dramaturški, narativno nešto što je drugačije u odnosu na sve što sam do sada radio. Plus opredeljenje da bude mešavina istorijskih fakata i fikcije sa elementima trilera i mistike, dakle jedna prava televizijska postmoderna. Da sam zadovoljan sa onim što sam uradio – jesam, a da li će uspeti – ne znam.

Vi i Nikola Kojo ste bili vrhunski glumački tandem. Da li ste se uželeli da ponovo zajedno stanete pred kamere?

– Jesam, uželeo sam se. Očekivao sam da će neko od ovih mlađih da napravi neki scenario o dva ostarela mangupa i da nas pozove, ali nije. Moraćemo izgleda da sami smislimo nešto. Ostali smo prijatelji i družimo se van posla, ali nas posao više ne spaja.

Izvor: Blic

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.