Goli život Danila Kiša

„Ne piši za prosječnog čitaoca; svi su čitaoci prosječni.

 Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti.“

Pisao je potresno, mračno, iskreno. Njegovao je lirski stil pripovijedanja, povremeno bježeći u sanjarenje, nezadovoljan realnošću. Kao što je i sam govorio: „Pisanje mi, prije svega, služi kao nadoknada za život koji sam već kao dijete zamišljao drugačijim od onog koji vodim.“ Zato je i njegov uticaj na istoriju književnosti nemerljiv.

Danilo Kiš rodio se 22. februara 1935. godine u Subotici. Njegov otac, Eduard Kiš, bio je mađarski Jevrejin, viši inspektor državnih željeznica, a majka, Milica Dragićević, bila je „crnogorska ljepotica“, kako je Danilo kasnije pisao, koja je upoznala Eduarda Kiša dok je bila u posjeti sestri u Subotici.

Kiš je sebe nazivao „etnografskom rijetkošću“ upravo zbog toga što je rođen u Subotici, gradu na granici sa Mađarskom, u tadašnjoj Jugoslaviji, u mješovitoj porodici tako da je bio jugoslovenski građanin jevrejskog, mađarskog, srpskog i crnogorskog porijekla. Milica i Eduard su pored Danila imali i ćerku Danicu, koja je bila tri godine starija od brata.

Porodica Kiš se iz Subotice preselila u Novi Sad gdje je Danilo krenuo u srpsku osnovnu školu.

Život bi tekao mirno i svojim uobičajenim tokom da godine koje su dolazile nisu bile ispunjene mržnjom i ratnim strahotama. Godine 1942. Danilo se sa porodicom preselio u očev zavičaj, u Mađarsku, da bi već 1944. njegov otac zajedno sa brojnim rođacima bio odveden najprije u Zalegerseg (u zapadnom dijelu Mađarske), a potom u Aušvic. Gotovo da se niko od njih nije vratio. Gubitak oca je tragično uticao na Danila i on je svoju utjehu pronalazio u pisanju pjesama. Prvu pjesmu napisao je sa samo devet godina.

Sa majkom i sestrom se Danilo preselio na Cetinje, kod ujaka Rista Dragićevića, istoričara i Njegoševog biografa. Tamo je završio gimnaziju. Tokom svojih gimnazijskih dana Danilo je pisao pjesme i prevodio francuske, ruske i mađarske pjesnike.

U Beogradu je 1954. godine upisao Filozofski fakultet i diplomirao kao prvi student na novoosnovanoj katedri za opštu književnost. Bio je dobar student, i zbog toga mu je osnivač katedre dr Vojislav Đurić predlagao da bude asistent. Danilo je odabrao drugačiji put. Još kao student objavljivao je svoje radove, a tri godine proveo je kao član redakcije časopisa Vidik. Počeo se kretati u visokim književnim krugovima. Danju bi sjedao u Narodnoj biblioteci, a noću bi se pretvarao u boema. Spavao je, po sopstvenom priznanju, „u međuvremenu“.

Po završetku studija otišao je u Pariz gdje je radio kao lektor i prevodilac. Tada nastaju njegovi romani „Mansarda“ i „Psalam 44“. Njegovi preci poticali su iz Alzasa i kao trgovci guščijim perjem stigli su u Mađarsku. Danilo je tu, inspirisan svojim korijenima, napisao roman „Bašta, pepeo“. Svoje najranije uspomene pretočio je u knjigu poznatu kao „Rani jadi“. Treća knjiga iz njegovog porodičnog ciklusa je „Pješčanik“, knjiga za koju je dobio NIN-ovu nagradu. Ovom knjigom je Danilo, na neki način, zaokružio svoju autobiografiju.

Skandal Kiš

Dok je radio na univerzitetu u Bordou nastala je knjiga „Grobnica za Borisa Davidoviča“. Ova njegova knjiga uzburkala je književnu kritiku i podijelila čitalačku publiku na one koji su ga hvalili i one koji su ga smatrali plagijatorom.

Danilo je pokušao da da objašnjenje te sporne knjige u sljedećoj koja se zove „Čas anatomije“. I poslije toga je ostao neshvaćen i razočaran i upravo je to bio razlog što se odlučio na dobrovoljno izgnanstvo. Vratio se u Francusku i u tom periodu nastaju njegova djela „Noć i magla“, „Homo poeticus“, „Enciklopedija mrtvih“.

Evocirajući uspomene pisao je o porodici Sam, napisao je porodičnu hroniku koja prati život nekoliko generacija. Danilo je tim povodom izjavio za jedan list:

„Opsjednut sam iskustvima iz djetinjstva. Opsjednut sam Holokaustom, nestankom oca, uspomenama na teško ratno djetinjstvo. Morao sam da se oslobodim te opsesije. Zato sam o tome pisao.“

Kiš je 1986. godine dobio nagrade „Skender Kulenović“ i francuski orden „Vitez umjetnosti i književnosti“.

Već 1988. godine dobio je dvije prestižne književne nagrade u Njemačkoj i Italiji, a iste godine je izabran i za dopisnog člana SANU. Sa novinarom Gabijem Glajšmanom objavio je knjigu autobiografskih odlomaka „Život i literatura“, a sa rediteljem Aleksandrom Mandićem je boraveći u Izraelu snimio dokumentarnu seriju „Goli život“.

Svoj život proveo je u braku sa Mirjanom Miočinović od 1962. do 1981. godine, a zadnje godine proveo je sa Paskal Depeš.

Umro je od karcinoma pluća 15. oktobra 1989. godine. Sahranjen je u Aleji zaslužnih velikana u Beogradu.

Iako je pred sam kraj izjavio da je jedino što ga istinski boli život, on je veoma volio život. Na pitanje koja mu je neostvarena želja rekao je: „Da se obogatim.“ „Šta bi radio da zgrneš milione?“ pitali su ga. „Kako šta? Sjedio bih ispred „Kupole“ u Parizu, pio „kurvoazje“ , pušio „goloaz“ i gledao kako svijet prolazi. Ima li nešto bolje?“ „Pa to ionako svaki dan radiš.“ „Samo kad imam novca, ali ni onda bezbrižno, jer se plašim da će mi uskoro možda doći crni dani.“

Danilo Kiš je bio jedinstven, što se tiče života i što se tiče književnosti. Zato je bilo nezamislivo teško pokušati smjestiti ga negdje, nalijepiti mu bilo koji epitet koji ide sa gomilom. On nikada nije išao sa gomilom i za njom i zato nije mogao živjeti život rasterećen i bez briga. Tu svoju osobenost najbolje je opisao on sam: „Ne volim ljude koji se izvlače iz svega kao kišne gliste. Bez ožiljka i bez ogrebotine. Komedijaši.“

Piše: Zorana Kostadinovski/kultivisise.rs

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.