Uvijek kad u nekoj blještavoj reviji vidim estradnu zvijezdu kako zaljubljeno gleda u svoje, za potrebe snimanja, ušmninkano dijete, okrene mi se želudac.
Poželim vrisnuti, dijete nije modni dodatak ni dokaz da ste normalni, dijete je neko uz koga treba biti, neko ko ti život pretvara u doživotnu robiju. Uspješni ljudi djecu ne doživljavaju kao robiju zato jer uz njih ne robijaju oni nego čuvarice djece.
Može li se biti i uspješan biznismen ili slavna pjevačica i dobar otac i dobra majka? Ne može. To jedno drugo isključuje. Doduše, od velikog “biznismena” niko ne očekuje da bude veliki tata, fotografija je dovoljna, ni od mame niko normalan ne očekuje da bude uspješna mama, ali žene u toj priči uvijek moraju biti velike glumice.
Tata dođe pa ode, mama ostaje zauvijek. Ma kakva bila. Trenutno živimo u vremenu kad je trendi biti “tata”, kad si slavan i uspješan. Još je više u trendu biti i “mama” i zvijezda. Kad velika mama i veliki tata jedno drugome dosada onda krenu u rat za dijete ili djecu jer se to od njih očekuje.
Pa onda “mama” angažuje najpoznatijeg advokata za razvode, pa onda tati neko kaže koja će mu poznata advokatica omogućiti da dijete viđa najmanje pet puta dnevno jer on bez djeteta jednostavno ne može. Ne može da ga jebeš.
Bez djeteta ne može ni mama, to je i nekako logično, ipak joj je bilo u trbuhu neko vrijeme, a ti dani su joj bili “najsretniji u životu”, i još joj je bio “najsretniji dan u životu kad ga je prvi put uzela u svoje ruke i privila uz sise i još joj je bio najsretniji dan…”
Pa ipak je nakon poroda svojim najvećim životnim uspjehom proglasila činjenicu da se u samo dvije sedmice “vratila na staro”. Zašto je modernim ženama životni cilj “vraćanje na staro” iako, ma koliko glupe bile, negdje u silikonskoj sisi naslućuju da povratka nema.
Ženska zvijezda, između sedam rastezanja na spravama četrnaest puta sedmično, sve za povratak “na staro”, daje intervjue i uplakana govori kako ne može nikako pristati da “ON” viđa dijete jednom u dvije sedmice, “dijete treba mamu”. Na ekranima možemo vidjeti vodu u očima očajne “mame”. U istoj TV emisiji primjereno žalosna voditeljica daje mikrofon i očajnom “tati”. On misli da dijete treba “i tatu”. “Tata” u očima nema vode jer je muško pa se zato zna kontrolisati. Nema vode u očima, ali sve u studiju miriše na nju. Mislim, vodu.
Portali vrište, nacionalna tragedija osvaja sve naslovnice, hoće li mala Mary Ann ostati kod tate 200 dana u godini, to će joj ubiti majku koja nije kod kuće tristopedeset (350) dana u godini, ili će neka milostiva sutkinja ipak stati na stranu “mame”, samo je jedna mama, pa malu Mary dodijeliti mami 340 dana, a tati što ostane? Nacija je podijeljena. I uznemirena. Borkinje za ženska prava su na nogama. I borci za muška. Zašto mama više vrijedi nego tata?
Ne vrijedi. U ovoj priči ne vrijede ni mama ni tata jer ni jedno ni drugo pojma nemaju šta znači podizati dijete. Zato jer ih to ne zanima, što je legitimno, zato jer mama mora pjevati, a tata trgovati. Sve su to morali i prije “sretnog događaja”, ali se time nisu opterećivali jer ni jednom ni drugom nije bilo na kraj pameti brinuti o djetetu. Bogati rađaju djecu dadiljama, siromašni sebi.
Zato bih ja, da sam ja neko, malu Mary Ann dala u dobre ruke. Možda postoji netko u Hrvatskoj ili Srbiji ko bi u njoj vidio ljudsko biće, a ne sredstvo kojim ono dvoje jebu jedno drugo dok ne ubiju boga u onom trećem.
Ostavi komentar