Ako su oni, ne budimo mi – rijaliti idioti

Lako je osporavati nešto što je u društvu već toliko osporeno. Nešto što gaji sumnju prema moralu, nešto odavno pozdravljeno od časti, svjetlosnu godinu daleko od kulture, hirurški odstranjeno od vaspitanja i bačeno u medicinsku korpu sa otpadom na kojoj piše „opasan duhovni kancer“… Lako je od crne praviti sivu boju i bojiti nešto što će prije ili kasnije završiti na smetlištu narodnog suda. A, nadam se, i u arhivi onog zakonodavnog pod pečatom „zauvijek riješen predmet“. Lako je kritikovati nešto, samo po sebi, bez cilja, svrhe i koristi, osim po one koji ga u vidu cirkusa sa sapiensima (bez “homo”) organizuju i sprovode u mozgove onih koji to prate. To jest onih od kojih zavisi svaki naredni sekund emitovanja tih tzv. „rijalitija“. Istih onih od kojih, znali to oni ili ne, zavisi dalje postojanje tog umnog ponora onih koji u njemu učestvuju. Ali, i određenog ponora onih koji takve bedastoće aktivno prate… Sve je to lako, a đavo i dalje postoji i šenluči. Ko i šta čini da se pobijedi, da ga ne bude, da ga nestane?

Prvo i osnovno, svi ti što aktivno prate te rijaliti majmunluke, neka znaju da to nije samo puko praćenje i neki lični dnevni predah, već produžavanje života jednoj povampirenoj sotoni koja truje krv duši jednog čistog i zdravog naroda. Svaki sekund više, svaki pomen više, svaka poruka više, sve to ide na debeli konto organizatora i vlasnika koji zadovoljno trljaju ruke i komentarišu, uveče sa ženama u svojim vilama, a preko dana u hotelima sa ljubavnicama: „Kakva glupost mi donosi bogatstvo!“ „Koji su idioti ovi što učestvuju, a još veći ovi što gledaju i glasaju…“ Sve u svemu, neki jako isplativ idiotluk! S tim, što se tim vlasnicima nema šta, a nema ni ko zamjeriti – za njih je to još samo jedan biznis, u nizu drugih.

Nikad neću biti siguran da li su ti vjerni gledaoci, željni tuđeg života, uopšte svjesni nesavršenosti onog svog koji i vremenom i akcijom vapi za uzdizanjem? Da li su svjesni šta zapravo čine svojim aktivnim gledanjem rijalitija? Sebi, pa svima drugima, uključujući i mene, tebe… Pa niko danas nije lud da uloži novac u nešto što nije isplativo i profitabilno. Niti je lud da to zlo poklanja besplatno narodu na tacni. Od nečega se taj projekat mora izdržavati da bi opstao, a izdržava se i OPSTAJE od svoje popularnosti koju im, upravo, ti brojni pojedinci svojom nepromišljenom pažnjom daruju. Isti oni, koji možda jedva „krpe kraj sa krajem“ i koji sjutradan, uz osmijeh, unaokolo “žigošu” sinoć viđeno. Oni, kojima taj rijaliti svjesno skreće mozak od onoga za šta treba da im služi u ovim, ionako, moždano zahtijevnijim vremenima.

Taj projekat izdržava se i onim, meni nejasnim, glasanjem za što većeg morona među idiotima. Izdržava se i onim reklamama koje su najskuplje baš u tim najnemoralnijim trenucima. Izdržava se i od sponzora koji se utrkuju da obuku (razgolite), ponapijaju (napoje), obuju (potkuju), nažderu (namire) i udobno smjeste taj “skup” trenutno najveće grupe javnih budala u državi. Skup tzv. „posrnulih beznadežnika“ koji u svojim izgubljenim godinama tragaju za svojim identitetom. Ali hajde, nije što se tako on “izdržava”, nego što na taj način uopšte živi i opstaje, sa svim svojim posljedicama koje ostavlja, naročito po naše mlađe naraštaje…

Savremeni cirkus sapiensa (naravno, opet bez onog “homo”) koji se razlikuje od životinjskog u mnogome! Životinje su ipak nekako mirnije, poslušnije, urednije, prirodnije, čistije, ne riču, ne kolju se, ne “opšte” pred publikom! Dresirane od malena pa znaju kako trebaju i moraju.  “Samo” 83% ispitanih u jednom istraživanju je izjavilo svoju ljubav ka učešću u nekom od srpskih rijalitija. Malo li je – bravo “vrijedna” Srbijo! Nikako ne mogu doprijeti u te i tolike glave. No, da malo smirim strasti uzavrele ovom cifrom. To istraživanje je pod terminom “rijaliti” valjda imalo u vidu ne samo one najbolesnije (sami se izdvajaju), već i neke umjetničke, muzičke, kulinarske rijalitije koje i ne truju našu dušu. Ali, takvi su svakako i po svemu podređeni onim kancerogenim i siguran sam da ih ljudi uopšte i ne svrstavaju u rijalitije. To nam govori i ova slika.

Možda je malo i za razumjeti te anonimne omladince koji, željni “krigle slave”, a bez kapi znoja, ulaze u avanturu te vrste. A ovi “anonimusni matorci” što se nazivaju “poznatima”, ni sami ne znaju, ni ko su, ni šta su, ni čiji su? Da im sav taj novac koji im davaju za to javno trovanje nacije ponude prije početka emitovanja, ali samo ako tačno odgovore na pitanje: „Šta si ti?“, vjerujem da bi 90% njih palo na tom „teškom“ testu. Testu koji se sam po sebi rješava već u poznoj adolescenciji… U tom pomenutom skupu, zanimanja mijenjaju svoje namjene, mozak svoj volumen, jezik svoju dužinu, guzica – bjelinu, ona stvar – sredinu, ali i moral svoje ime pa se i kurva naziva umjetnicom ili starletom, drolja – pjevačicom, muzikant – legendom, nikogović – nekogovićem…

Da se razumijemo, ti “maniti rijaliti” sigurno nisu nastali na ovim prostorima. Nisu namjenjeni našem jedinstvenom i prepoznatljivom mentalitetu, našem odgoju, ni vaspitanju. Našoj bogatoj istoriji i tradiciji. Našoj genetici, uostalom. Našoj, relativno maloj zemlji u odnosu na zemlje po 50 puta veće od naše koje su i stvorile tu otjelotvorenu savremenu sotonu koja je, najzad, poslije toliko vijekova na velika vrata izašla iz Biblije i postala vidljiva golim okom. Ne samo izašla, već je privukla mnoge svjetske oči željne kojekakvog trunja i prljavštine u njima. Namamila mnoge svjetske uši željne najokorjelijeg prostakluka. Zatrovala mnoge svjetske mozgove savremnim drogama koje se šmrču ne preko nosa već preko televizora. Jedina pohvalna stvar je što vjerni gledaoci ne mogu nikako da osjete njen smrad. Ako se diše na usta, nos komotno može na spavanje u tim “netreptajućim trenucima”. Televizori još uvijek nemaju tu mogućnost da se dodvoravaju i čulu mirisa, a da, ne daj Bože, u ovom slučaju imaju, smrad tog zla bi bio neizdrživ! Uslovi boravka tim savremenim i slabo plaćenim zamorcima su proporcionalno jednaki vrijednostima njihovog zdravog razuma i osjećaja za higijenu. Jer, da nisu, ne bi im noga tamo nikada kročiti mogla. Kao što ne bi moja, a nadam se, i tvoja. Ali, još uvijek postoji problem sa “očima” koji ih gledaju, a one se moraju sputati kako znaju i umiju, ako se misli dobro sebi, svojoj djeci, društvu, narodu, državi…

Ok. Zlo je nastalo tamo gdje treba da „zluje“. Pa i logično je da u zemlji od 50  i više miliona stanovnika ima bar 5-10 miliona “navučenih” sa “takvim” očima, ušima i mozgovima… Nije to za ne shvatiti. Ali, otkud to da skoro 40% Srba gleda takve gluposti. Otkud da 20% njih iz te grupe, ima i rasipa pare na aktivno glasanje, a njih 27% za povremeno? Dakle, skoro je 50% gledalaca koji odvajaju od usta i glasaju – ne bi da samo Švajcarska! Otkud da 47% ima pozitivan i dopadljiv stav o rijalitijima, naspram usamljene trećine ogorčenih kojoj ponosno pripadam?! Otkud to da se 60% protivi njihovom ukidanju?  Znači li to da je ovaj moj blog unaprijed osuđen na većinsku propast? Da ga brišem? Ne objavljujem? A, na drugoj, mnogo bitnijoj strani po sve nas,  istraživanja pokazuju statistički značajnu povezanost između gledanja rijaliti programa i vjerovanja o ljudskim ponašanjima i vezama u stvarnom životu. Nauka sociologija dokazano tvrdi da takve vrste emisija privlače ljude niskog obrazovanja ili dokoličare. Znači li to da toliko ima dokonih među nama? Obrazovanje je nebitno, ne mogu svi biti obrazovani, ali tu dokolicu moramo ubijati na druge načine!

S druge strane, mame i tate ne daju svoju djecu, ali obožavaju tuđu da gledaju u svom njihovom ponižavanju – 70% roditelja nipošto ne bi voljelo da vidi svoju djecu u tom skupu. Samo 7% je onih koji svoju rođenu djecu nisu upoznali u sopstvenoj kući, pa bi želeli da to dožive u nekoj tuđoj, preko TV-a. Svjestan sam ja da ljudi skreću misli od svojih problema i sve težeg života, ali zar ne postoje neki drugi načini. Neki korisniji koji bi te iste živote digli na malo veći nivo… Naravno, nisam ja zbrajao ove cifre po Srbiji, samo sam se na trenutak oslonio na zvanično istraživanje naše cijenjenje “Politike”.

Država, koja bi jedino mogla nešto učiniti po ovom teškom i nacionalno opasnom pitanju preko svog izmetnutog neubojitog oruđa – Radiodifuzne agencije, trenutno je na odmoru. Ljetuje, zimuje, “jeseni” i “proljeće”, evo sad će, skoro ravno 10 godina po nekim egzotičnim destinacijama, ostavivši ove nametnute jade svom narodu na cjedilu i grbači! Naime, naše društvo je prvi put inficirano tim virusom septembra 2006-te koji je vrlo brzo kontaminirao cijelu državu i region u „velikim bratskim“ razmjerama. Ispostavilo se – dugoročno! Sve dok nam se ne vrati naša država, odmorna, čila, vedra, preplanula i spremna za obračun sa svim onim što joj dušu satire… Pa da to zlo “mršne” i vrati njihovom “Ujedinjenom Kraljevstvu” odakle je krenulo i cijeli svijet napalo davne 1974. godine.  Nije možda slučajno što je baš tamo rođeno i baš za britanske mozgove predviđeno?! Naši se, hvala milom Bogu, razlikuju.

Državo bona, čekamo te željni! Na kojoj si adresi trenutno, da ti šibnemo koje slovo po turu?

P.S. Dok se ona ne javi, ljudi moji, borimo se sami protiv ove sotone! Uberimo bar lomaču za početak pa će je već nešto zapaliti ako “sunca” nema. Šaljite, dijelite, šerujte ova slova neće li ona “srpska trećina” mrdnuti s mjesta?! A, ko zna, možda i državu našu lociramo baš negdje na Maldivima i dozovemo je.  I nama i pameti!

Blog jednog Hercegovca u Beogradu

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.