Njima, što pjevali su Thompsona, s ljubavlju…

Jer niko nije od života veći.

Jer ništa nije od ljubavi jače.

Sakrivena iza vrata, jednim okom provirujući, gledala je kako teške vojničke čizme odvode njenog oca negdje u nepoznato. Gledale su začuđeno, suzne dječije oči, čas u naborano lice majke, čas u smrknute vjeđe vojnika. Skrivala je lice u majčinu suknju, tražeci u njenom krilu dugokose vile iz dječijih priča da vojnika u bundevu pretvore, u dodiru njenog dlana na zlatnoj joj kosi, ćutila mir iz bajke. Uzalud. Oca su odveli. Majka je plakala. A njene dječije oči bojio je nemir.

Znaš li kako je kad ti uzdah izgubljen ostane u jednom danu, pa nikad više ne prodišeš kako treba? Znaš li kako je kad ti život stane u jednom satu i misliš nikad više njega? Rođenoga? Od tebe otkinutoga? Znaš li kako je strugati kožu sa laktova na prozor čekanja naslonjenih, dok ti pogled hrli dvorištu ispred zgrade, sve dozivajuci ga? Znaš li kako je kad praznina puni sobu i krevet i kad puše u srcu k’o bura usred decembra? Znaš li kako je do srca puteve zagraditi, dračom obrasle, i bodljikavom žicom zapletene da nikad više ne zaboli? Znaš li kako je stati? Prestati? Nestati? A ipak živjeti? Ipak voljeti?

Ne znaš. I ne možeš znati. Ti pjevaš pjesme u kojima zločince slaviš i zločin veličaš. Ti pjesmom braniš život onih koji su živote uzeli. Nevinima. Oko tvog je srca tvrđava bez prozora kroz koju sunce ne prodire. Kamen je u njoj mržnjom ledenom bojen. I mrak je sa svih strana.

Znaš li kako je pričati joj nove priče svaki dan? O tome kako je tata otiš’o u daleku zemlju čudnog imena, gdje ima puno sunca, i gdje je more veliko, beskrajno, i da ima jedan veliki brod koji svijetom putuje i da tata mora obići puno gradova baš tim brodom, kako bi baš njoj donio puno, puno igračaka šarenih? Znaš li kako je smišljati, svaki dan iznova odgovore na njena pitanja? Kako je udovoljiti njenoj dječijoj mašti? Znaš li kako boli pričati s osmijehom kako je tata poslao pismo u kojem piše da uskoro dolazi, a znaš da nikad doći neće? Znaš li kako je kad fali njegov dodir na koži? Da te umiri. Da vjetrove zaustavi. Da rat stane u vaša četiri zida? Znaš li kako je kad fali k’o zrak? K’o nebo? K’o Mostar neporušeni, davni?

Ne znaš. I ne možes znati. Ti ideš na stadion ljubavi da mržnju siješ. Ti dijelis grad na strane i mostove mrziš. U tvom životu mostovi razdvajaju. Preko tvojih očiju je povez. Čvrsto stegnut, na čvor svezan. Niko ga nikad razvezat neće.

Znaš li kako je kad čujes kako se tvojim gradom ori pjesma što slavi one što su ti oca u logor odveli? Znaš li kako je kad hiljade duša u jedan glas slavi one koji su ti oca mučili? Rebra mu lomili? Zube izbili? Kičmu povili? I mjesecima tako. Znaš li kako je kad jedan stadion na koji je tvoj otac išao gledati svoj klub, svoj Velež, postane teren za odbranu onih koji su tvoj grad rušili? A ti to slušaš, i gledaš, dok sjediš u istom onom stanu, skrivena iza istih onih vrata, svejednako provirujući na jedno oko, krijući se od mržnje što prijeti k’o vojnici onog dana. Imaš li pojma, kako je, čovječe kleti? Slutiš li bar? Kako je gledati majku kojoj se naborana, pjegava ruka trese dok drži cigaru, otpuhujući teške, duge dimove, dok tamo, na tribinama, neko slavi čovjeka što joj je muža u smrt vodio? Kako je gledati oca, mirnog i stamenog, pogleda u daljinu zakovanog, dok se u njemu sve iz temelja ljulja, dok mu se misli vraćaju na onaj dan u onaj logor kad mu je smrt nad vratom visila, a oni sad ruku što konce je smrti držala slave? Znaš li kako je? Možes li zamisliti bar?

Ne znaš. I ne možeš znati. Ti si od kamena sazdan. Od ljubavi zaštićen. Samo na mržnju naučen. Jadan i mali u svojoj zabludi da si veliki. Al jedno ne znaš…

Ona je ustala, obula svoje starke i krenula na Stari. Držaće jedan balon u svojoj ruci. Čvrsto će ga držati, dok joj pred očima budu igrale slike oca kojeg odovde, smrknutog lica vojnika i mirisa majčine suknje. Vratiće se svaki zvuk toga dana, svaki uzdah, svaki pogled. Tutanj čizama, škripanje vrata, udarci kundaka, vrisak, jecaj, tišina. Oživjeće strah. Sjećanje na prazninu kožu ce ježiti.

A onda, u isti čas, kad svi baloni nebu polete, u kolopletu slika, u kovitlacu misli, i ona će pustiti svoj. Zadnji. Sto pedeseti. Pogled joj u visine bježi. Ruke se šire k’o da nekog grlit žele. Duboki uzdah. Iz peta. Veliki osmijeh. Iz grudi. Teret je s balonom nebu odletio. Ja vam praštam, prošaptale su usne sada već odrasle žene. Dugo se skrivala iza onih vrata. Dugo je na život provirivala samo. Sada je vrijeme da ga živi. Ja vam praštam, rekla je, dok su baloni letjeli mostarskim predvečerjem, dok je tamo, s kaldrme, iz kujundžiluka, dopirala pjesma dječaka s harmonikom, dok je dječiji zamor bojio veče mirom. Ja vam praštam, ponovila je.

Jer niko nije od života veći.

Jer ništa nije od ljubavi jače.

Možda jednom i vi naučite. Mozda jednom i vi osjetite.

BUKA

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.