Nespokoj srpskog bića

Možda ću s ovakvim mišljenjem biti Robinzon Kruso na ostrvu koje se uveliko i sigurno napušta, možda će mi neki Petko spotaknuti veslo spasa, ali ja od njega odustati neću. Neću, jer zaista tako mislim.

Ja ne znam da li smo mi svjesni kako svako svojim, a svi našim, životima moramo preuzeti određenu odgovornost ne samo za svoju guzicu nego i za nešto mnogo veće i tvrđe od nje. Odgovornost svoga vremena da naučimo, zadržimo i prenesemo našim pokoljenjima ono što su našim precima prenijeli njihovi. Ono što je stvorilo jakim, održalo trajnim i učinilo prepoznatljivim svaku vjeru, njen narod i njegov duh. Njegovu snagu i tradiciju! Sačuvalo njegovu istoriju i osiguralo njegovu budućnost…

Logično je da ću se ja čvrsto držati svoje lijepe vjere pravoslavne i našeg stamenog i ponositog srpskog bića… A ono, kao takvo ima svoje vjekovne običaje koji se prenose s koljena na koljeno. Ima to nešto toliko jako i upečatljivo u sebi što se ne smije dovoditi u pitanje. Ali, to što ne smije, ne znači da ne može i da se, nažalost, danas ne dovodi u pitanje…

Sve bi to bilo dobro da ja ne tvrdim da se baš na “ovom našem koljenu” lome neka čudna koplja i trajno `ništava onaj vjekovni trud predaka da po nečemu srpski narod učine prepoznatljivim i dostojanstvenim. Da upravo ovo “naše koljeno” razvodnjava esenciju srpske snage i mitologije koja se toliko dugo prenosila i održala. Od cara Silnog Dušana i njegovih zakona, preko Svetog Save i Nemanjića do cara Lazara i Boja kosovskog. Od Crnog Đorđa i Takova, preko “Vijenca” i Njegoša, Boga rata Živojina sve do naših Svetaca, Nikolaja i Pavla Patrijarha… I onda smo se mi sada našli tako obzirni i pametni, da gluplji i bezobzirniji ne možemo biti, da sve to gazimo, zanemarujemo i zatiremo…

Obratimo pažnju na naše svakodnevne navike, htjenja i običaje. Naročito one “mladalačke” od kojih će jednog dana učiti i već danas uče njihova djeca a naša budućnost… Budućnost tog istog srpskog bića na koje mislim. Sve drugo što se s vremenom mijenjati i prilagođavati mora niko više i ne zamjera, ali one krucijalne stvari po kojima se naš narod vijekovima krasi, snaži, zove i odaziva srpskim, dovode se u pitanje i to je aposlutno nedopustivo!

Eno ih drugarice, hodaju pa se drže za ruku. Eno ih i drugovi šetaju pa se sve više u mislima isto drže za ruku. Na svakom koraku puca od poljubaca kao da se niko ni sa kim godinama gledao nije a i jutros su kafu pili. Predveče se pri ponovnom susretu obavezno cmaču, grle i žvalave. Na nesreću ona naša tradicionalna srpska tri poljupca, sve su to neki nakaradni poljupci: ili jedan u jednu stranu, ili u vrat ili negdje iza njega, ili onako “po crngorski” – onaj rafal poljubaca u jednu stranu obraza. Rafal koji toliko ječi da i Njegošu u grobu uši para. Koliko ih tu ima i bude, pa ni najbolji slušni aparat danas “izbrojati” ne može. “Bitno je” da ih nema tri koliko ih je vijekovima “u srpskom uvetu” bilo! Prijatelji kao i rodbina koja se dugo nije vidjela se sve manje ljube kako treba! Po Bogu milom – ljubimo se tri puta kad god se ljubili! Gledaju to iz prikrajka naša djeca koja treba nešto časno od nas da nauče. I kasnije svoju poduče…

I svak se sa svakim danas nešto grli, liže i cmače da čovek više svašta pomisli a ljubavi nikad, čini mi se, manje. Nekako to i priličnije stoji našim damama i curicama, ali šta je s nama muškarcima koji vodimo mrtvu trku s njima u svemu tome. Sve na stid i crvenilo naših đedova i prađedova koji su samo, zbijajući redove u rovu, jedan drugom nuždom prilazili. Još kad bacamo po ulici one “koske”, “petice” kao da smo svi mi jedan jedini Novak Đoković. Kad prsa od prsa udaramo, rame o rame češemo, šaku od šaku krešemo, uz, Bog sami zna, više koje izraze i slengove. “Pomaže Bog” i “dobri dan” se može još samo “čuti” u nekoj narodnoj pripovjeci ili “ispred” nekog živog đeda ili prađeda, jer djeca i unučad imaju neke druge, modernije običaje pozdravljanja…

Od silnih tetovaža, preci bi pomislili da je opšta nestašica vode i sapuna. Od one bižuterije po nosevima, pupkovima i obrvama sažalili bi se misleći da i mi neke ratne golgote prolazimo. Od onih prenapumpanih grudi i usana zaključili bi da se pčele sada po ženama, a ne po drveću roje. Sva češća dva prezimena iza njihovih imena bacila bi sumnju da sada svaka ima po dva zvanična muža. Silna preplanula (iskvarcovana) tijela, pa i u sred bijele zime, gonila bi ih na zaključak da su neke žestoke klimatske promjene nastupile. Zgodna tijela mlađanih momaka nisu više djelo njive i kamena, jer su teretane pune hemije i đavola. Svete gusle sada plaču uz stihove: “Rodićeš mi sina kralja kokaina” i drugih muzikalnih fekalija kojima svakodnevno punimo naše uši. Bolje ipak da stanem…

Eh, gdje su danas oni naši veliki đedovi i velike babe? Za razliku od današnjeg “brata velikog” i svih njegovih kamera koje prate i snimaju gomile nekih ljudi željnih titule ludačke. Da kojim slučajem oni upale “kamere svoje” i posmatraju šta i kako to danas radimo mi, njihova djeca, unuci i praunuci, pitali bi jedni druge: “Šta ono rade naša djeca, Bog im u pamet?!” Mala je utjeha što dim marihuane i ostalih opijata preko “kamere” ne bi mogli osjetiti pa bi razumjeli da je to samo ona “zdrava” škija koju su i oni nemilice motali.

Reklo bi se, nije neki problem i nije ništa toliko strašno – sve su to sami trenutni i nesvjesni izuzeci. Ali, ti isti izuzeci u našim pokoljenjima prekrajaju iskonsku bit srpskog bića čineći ga takvim da se “sutra” ni po kome, ni po čemu neće razlikovati od mnogih drugih bića i nebića…

Blog jednog Hercegovca u Beogradu

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.