Ugledajmo se malo na njih!

Ne znaju više, ali znaju bolje od nas. I šta hoće i šta im treba. I kako da se izbore za to. Uvijek te gledaju u oči i ne kriju nikad svoja osjećanja. Ne skrivaju svoj plač, govore više istine od nas, ljepše se druže i to rade isključivo iz potrebe i ljubavi, zbog igre i druženja a ne zbog koristi ili onoga s kim se igraju. Vole se i zaljubljuju samo iz srca. Vjeruju lakše. I to zbog onih koji im nešto kažu a ne zbog toga šta im kažu.

Došlo vrijeme da se ugledamo na ta mala slatka i sve pametnija stvorenja. Našu dječicu, čija god da jesu i gdje god da jesu. Došlo vrijeme i da od njih počnemo nešto i učiti. Veseliji su, smiju se više od nas, druže se više od nas, spavaju više od nas. Uporniji su od nas. Mržnju još uvijek nisu upoznali, manje zamjeraju, lakše praštaju, brzo zaboravljaju. Iskreno vole i otvoreno nam to daju do znanja. Isto kao i onda kada, samo njima znanim razlogom, nekoga slučajno ne vole. Energičniji su od nas, što tijelom, što duhom. Fizički su svakako aktivniji. Darovitiji su, poklanjaju i češće i više, bio to onaj njihov osmijeh, zagrljaj, topla riječ ili poljubac. Bio to neki švrakopis ili onaj nadahnuti šareni crtež iz vrtića ili školice.

Uvijek otvoreno kažu šta misle i šta osjećaju. Kreativniji su i za razliku od nas znaju da maštaju. Svestraniji su, nema šta ih ne zanima, nema šta ih se ne dotiče. Nema šta ne žele da čuju i nema toga koga neće da saslušaju. Što se ne može reći da hoće uvijek i da poslušaju, ali dobro, kao da i mi njih uvijek slušamo. Njihova ljubav nema kompromis, uslov, kao ni lice, ni naličje. Nije im stalo do novca nego do ljubavi. Za njih novac još uvijek nema vrijednost kao što njihova kovanica nema ni pismo, ni paru. Jer, oni uvijek biraju i traže samo ljubav. I to onu najiskreniju moguću.

Optimizam i vedrina su ukrasi koje ne skidaju sa svog lica. Za njihov mir, blagostanje i zadovoljstvo uvijek im je potrebno samo malo. Uglavnom ljubavi, topline, igre (druženja), sna i hrane. Njihova tuga nema masku, njihovi problemi su mali i rješivi. Svakog dana rade na sebi, teže nekom napretku i u nečemu napreduju. Njihov zagrljaj nema cijenu, njihov poljubac teži je od zlata, a osmijeh vrjedniji od dijamanta. Dok je dražesni pogled onim njihovim lijepim očima topliji od sunca… Sunca, što nas grije i život nam znači!

I onda mi učimo njih „kako treba i kako bi trebalo?“. I to uglavnom iz naših sjećanja i težnji jer smo životom prilično zaboravili i potisnuli željeni odgovor na to pitanje. Zar ne treba malo da se ugledamo na njih? Šta vi mislite o tome da mi ipak nešto naučimo od njih?

Blog jednog Hercegovca u Beogradu

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.