Senzacionalno – buva zajahala kravu!

U nedostatku velikih dnevnih dešavanja i solidarišući se sa izbornim ćutanjem u Serbiji, evo jedno nadripsihološko razmišljanje.

Postojim, pa batalim sve. Pa zapalim cigaretu, užasan smrad katrana se osjeća, i odlučim da je krajnje vrijeme da postignem nešto i zaista ne želim da batalim sve. Onda batalim sve. Kažem – jebi se doručku, brijanju, pisanju, pivu, knjigama, drugovima i manje-više cijelom svijetu. Konačno uspostavim uporište protiv svijeta zablenut u filmove o mačkama i Divljem zapadu, kad se pojavi proljeće i moje uporište popusti… Uzmem da radim sklekove, prvo deset, pa dvadeset, pa trideset… Tu negdje stanem. Sljedeća tri dana bolovi mi pomjeraju dušu, osjećam se potpuno živim i ponovo kujem planove za stavljanje svijeta pod noge. Bolovi prođu, preskočim jedan dan smatrajući da je to samo beznačajna vježba i pogađate, opet sam dolje, bataljujem sve osim golog života. Onda kažem sebi – jebote daj postani živ. I što bi rekli u Bibliji – I gle, živ bijaše. U suštini, možda to i ne spominju baš tako u Bibliji, ali sam pročitao to negdje.

Vidiš me na vrhu svijeta, spravljam eliksir života, jer mi nikad nije dosta života, želim da živim još i još i zauvijek ako može, a ako ne, onda makar mnogo. Miksujem kefir, zeolit, neke gljive, mislim da sam mnogo lud… Placebo efekat djeluje, osjećam se kao najveći čovjek na svijetu, najsnažniji, najkompetentniji da budem onaj koji će srušiti svijet u šesnaestoj rundi… Onda kurac, osjećam neki strašan bol sa lijeve strane na preponi, neka kila je proradila ili tako nešto… Potom ležim. Spavam… Gledam te-ve. Osjećam se kao žitelj nekog sela koje su Rimljani tek pokorili i poklali većinu stanovnika. Osjećam da je otpor uzaludan, jer šta je jedan mali čovjek naspram cijelog svijeta?

Ipak odlučim da tom svijetu zadam prvi udarac zarađujući novac. Početnička greška, priznajem. Početnički udarac je trebalo zadati ispunjavajući neki od sopstvenih snova. „Biti pisac, ha? Da. Biti pisac. Pisati svaki dan. Stalno. Tako ću zadati prvi udarac. Mnogo je udaraca ispred nas i neko će pasti u šesnaestoj rundi, a to neću biti ja.“ Izgovarao sam te lude riječi dok sam stajao na terasi, potpuno sam ili dok sam bio u kupatilo, opet, pogađate, potpuno sam. Svejedno je gdje sam bio, mogao sam ih izreći samo ako sam bio potpuno sam, jer ljudi se plaše pomanitalog ludaka koji shvata uzaludnost svega osim borbe za sebe, borbe sa tom pozamašnom kravom zvanom Svijet… Misle da bi takav čovjek mogao učiniti nešto sasvim naopako toj kravi čiji smo svi dio. I iako sam samo buva na toj velikoj kravi, zamisli samo naslov u novinama SENZACIONALNO, BUVA ZAJAHALA KRAVU I POJURILA KROZ PRERIJU! To je, rekao bih, jedna od onih stvari koje se skoro nikad ne dogode. Ali to smo mi. A život je dug.