Naša mladost tamo daleko – Gorica Đukanović

Kao dijete poginulog borca, sa fakultetskom diplomom i posjekom ocjena 9.25 nisam mogla da se zaposlim u svom gradu i svojoj državi. Nisam mogla ni da gledam kako poslove dobijaju oni pogodni, a nestručni. Moja apolitičnost i nepriklanjanje nijednoj političkoj partiji su me učinili nekonkurentnom za posao u gradu u kojem sam odrasla, te sam odlučila krenuti „trbuhom za kruhom“.

Ovako započinje svoju priču Gorica Đukanović, diplomirani komparativista i bibliotekar iz Bratunca, koja je nakon velikog broja bezuspješnih pokušaja da se zaposli u svom gradu, odlučila da napusti zemlju i sreću potraži na nekom drugom mjestu.

Otprilike slično bi, nažalost, mogla da započne priča i većine od onih 150.000 mladih koji su napustili našu zemlju od 1995. godine do danas.

„Od avgusta 2013. godine živim i radim na Malti koja je kao neka iseljenička baza za veliki broj ljudi iz naših krajeva. Trenutno sam zaposlena u restoranu najstarijeg polo kluba u Evropi“, priča ova djevojka i dodaje da se ne žali na svoj posao.


„Odrasla sam i vaspitana uz rečenicu: nijedan pošten posao nije sramota raditi. I zaista ovdje imam dobre uslove i normalan život ali nije riječ o tome“, priča Gorica.

Iz svog rodnog grada i svoje zemlje je, kaže, prosto morala da ode.

„Morala sam jer zaista nisam mogla da gledam nepravdu. Nisam mogla da gledam da u našem gradu, kao i u cijeloj državi, ne možeš dobiti posao ako nisi član neke stranke. Nisam mogla da gledam ni činjenicu da uopšte nije bitno da li si kvalifikovan za neko radno mjesto i da obrazovanje i prosjek ne vrijede mnogo“, kaže ona.

Sa svim svojim kvalifikacijama nije mogla da prođe ni na jednom konkursu, a poslove su obično dobijali oni koji su pogodni, oni koji su imali i manji prosjek od njenog, oni koji su kraće bili na birou za zapošljavanje.

„Zastrašujuće je to što studenti pete godine Medicinskog fakulteta uporedo sa završavanjem studija idu i na kurseve njemačkog jezika svjesni činjenice da se poslovi kod nas nasleđuju. Mnogo je takvih u Bratuncu i to treba sve da nas zabrine. Ovdje na Malti srećem svoje sugrađane koji rade kao hotelski ili građevinski radnici, konobari i čistači, a mnogi od njih uporedo brišu prašinu i sa svojih fakultetskih diploma. Dakle, ne može se reći da mladi ne žele da rade. Evo, mi smo vam dokaz da nije tako“, kaže Gorica.

Kao djetetu čovjeka koji je svoj život ugradio u temelje Republike Srpske, politička situacija i političari u Bratuncu ali i cijeloj zemlji joj izgledaju sramno.

„Vjerujem da se veliki dio Bratunčana osjeća kao nevoljni učesnik satire koju su udruženim snagama pisali Nušić i Domanović jer jedno pero ne bi bilo dovoljno da opiše sav taj apsurd. O predstavama u toku predizborne kampanje i njihovim pozivanjima na patriotizam da i ne govorim“, priča ova djevojka.

O svom gradu i svim dragim ljudima koje je ostavila, kaže, razmišlja svaki dan.

„Kao i većini ljudi koji su odvojeni od kuće najviše mi nedostaje porodica i prijatelji. Sa mnom na Malti je i moja rođena sestra koja takođe ovdje radi. Najviše nam nedostaje mama koja je sama u Bratuncu i to nam stvara dodatnu brigu. Upravo zbog toga se trudimo da što češće dolazimo kući, a kada zbog posla to nije moguće mama dođe kod nas“, priča Gorica koja je i pored svega sačuvala vedar duh i osmjeh koji joj ne silazi s lica.


I na kraju Gorica kaže da, kao i većina onih koji su otišli, sanja da se jednog dana vrati kući.

„Naravno da želim da se vratim u svoj grad jer nikada nisam ni željela da odem iz njega. Za to je potreban samo jedan regularan konkurs koji čekam od kada sam diplomirala“, rekla je na kraju.

I dok naši političari svoje mandate troše na stalne prepirke, svađe i prepucavanja, na stalne promjene većina, tabora i partijskih dresova, na verbalna takmičenja ko je veći Srbin, patriota i rodoljub, dok se bore za mjesta u komisijama, kabinetima i upravnim odborima, dok se bore za sebe i svoje, mladi pametni i obrazovani ljudi, poput Gorice, odlaze.

Odlaze jer ne žele da budu dio sistema u kojem mogu uspjeti samo oni poslušni, a nesposobni, sistema prepunog parazita i štetočina, sistema u kojem se kupuje sve pa i diplome i doktorati, sistema u kojem je partijska knjižica onaj ključ koji sve brave otvara, a lični interes jedini politički ideal.

 

Izvor: despotovina.info

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.