BALKANCI – Isti ljudi sličnih različitosti

Balkan je čudno mjesto. To je jedan ćošak svijeta koji nekako uspijeva da uvijek bude u centru pažnje. To je jedno poluostrvo u jugoistočnoj Evropi koje je toliko malo da može da se prepiša, a ako se ipak uputiš preko njegovih razrovarenih šorova trebalo bi ti pet dana jahanja. Možda su baš ti kontrasti malih razdaljina koje oduzimaju mnogo vremena oblikovali i kontrastne karaktere ljudi koji na ovom prostoru žive.

Ne znam da igdje drugo na kugli zemaljskoj ima toliko nesnađenih a sposobnih, napaćenih a dobronamjernih, starih a mladolikih, siromašnih a darežljivih, tužnih a nasmijanih.

Valjda kad muka vaspitava izrasteš u ono što želiš biti iako realnost govori da nije moguće, a ne u ono što možeš biti iako nikad nisi realno želio. Balkan je mjesto gdje je i dalje priroda netaknuta a voda se kupuje, gdje su njive plodne a hrana se uvozi, gdje je vazduh čist ali se teško diše. Kao da je tu nebo nekako bliže čovjeku pa se čini da na grudi pritiska jače nego bilo gdje drugo na svijetu. Balkan je jedna naopaka stvarnost gdje se đubre rijeke umjesto njiva, gdje se spomenici ruše da bi se šoping centri sagradili, gdje je dno va vrhu. Balkan je prostor gdje nije poželjno izdvajati se, a ipak ima posebnih.

Gdje se mnogo toga ne može, a opet ima načina. Gdje je svašta zabranjeno, a ipak postoji. Prostor na kojem se rodilo mnogo velikih ljudi bitnih za ovaj svijet, a na kojem danas žive neki mali ljudi koji se oko njih mrtvih međusobno svađaju čiji su.

Balkan je jedno mjesto gde se religije dodiruju, a vijernici okreću leđa jedni drugima. Tamni vilajet u kom ljude korijeni spajaju a bogovi razdvajaju. Gdje se svi međusobno razumijemo ali se ne shvatamo.

Gdje govorimo isti jezik koji svi razumiju, al ga zapisujemo različitim pismima koja ne znaju svi da čitaju. Gdje gledamo u isto a vidimo različito. Gdje kad je teško, ljudi ne znaju da l’ bi se prije Bogu pomolili ili ga opsovali. A na Balkanu je uvijek teško. Zato se molitve i psovke tamo prvo nauče. Balkan je nahija u kojoj se na svakom ćošku čašica rakije diže za zdravlje, a nikad se više od raka nije umiralo.

Mjesto u kom se neznancu sa bilo koje tačke svijeta uvijek poželi srdačna dobrodošlica, a najbližem komšiji da mu crkne krava. Balkan je evropski pašaluk gdje se nekad ginulo zarad humanih ideala, a gdje danas više nema ideala zarad kojih bi se živjelo. Samo se nekako preživljava.

Prokleta avlija koju je čizma svakog okupatora zgrazila, al ljude nikad nije pregazila. Jedna plodna oranica gdje su vijekovima unazad braća oružjima pomijerala među na đedovini. Nažalost. Tu je danas tromeđa za koju se ne zna da li skriva ili naglašava različitosti među istim ljudima. Nama riječi rat, izbjeglica i logor imaju upotrebu u svakodnevnom govoru isto koliko hljeb, bog i majka nekim drugim narodima.

Mi smo ljudi koji od toliko istorije ne stižu da misle na budućnost. Zato nam tako sporo i dolazi.

A istovremeno smo ljudi koji dijelove svoje istorije toliko opsesivno negiraju da su spremni da je time unižavaju više nego da od nje uče. Nama istorija nije učiteljica već mučiteljica. Balkan je mjesto na kom slični narodi dozvoljavaju da ih razdvajaju neke fantomske i nevidljive stvari, a sve oku vidljive i očigledne negiraju da ih spajaju. Jedina nevidljiva stvar koja nas spaja je glad.

A prva vidljiva koja nas sada spaja je siromaštvo. Nekad su nas spajale radne akcije koje su bogataile zemlju, a danas rijaliti programi koji osiromašuju duh. Slušamo istu muziku koja pomiruje, ali i političare koji nas svađaju. Zajedničko nam je i to da jako dobro zavaravamo sebe i da, iako još uvijek ne možemo da se dogovorimo gdje su granice naših novonastalih malih zemalja, a nekad smo živjeli u velikoj za koju nije bilo granica, jedno nam je svojstveno –  svi se vrlo često graničimo sa ludošću. I izgleda da baš u tim trenucima donosimo najvažnije odluke.

Izvor

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena


*


Anti-SPAM Test *