Serenada za Mariju

U posjeti sam kod Trebinjki Marije i Radmile Brusman, u kući preko puta Saborne crkve. Došao sam s povodom. Želim da napišem nešto o Mariji. O njenom dugom, burnom i zanimljivom životu. Čini mi se da to nisam učinio, bio bih i te kako prikraćen. Imao sam na desetine intervjua. Razgovarao sa raznim ljudima. S Marijom za novine, ne znam zbog čega, nikada?

Domaćici ljubim ruku. Uručujem joj cvijeće. Sjećam se kako nam je ona, poslije otpjevane serenade, s prozora bacala ruže. Pitam je za zdravlje. Ona, već u desetoj deceniji života, odgovara: „Dobro sam, šta mi fali?“ Iako su godine „odnijele“ njen vid, dobijam odgovor samo Mariji Brusman svojstven: pun nekog prkosa i ironije!

Znam o Brusmankama dosta. Od njih ću, sigurno, saznati i više. Raduje me što ću iz prve ruke čuti i o onom starom Trebinju, koga, nažalost, više nema.

Nazdravljamo uz lozu. Dok Mariji pale cigaretu, pretvaram se u uho. Teče storija o njenom djetinjstvu i mladosti. S ponosom govori o ocu Teodoru, porijeklom Čehu, austrougarskom oficiru. Glasom punim sjete i ljubavi izgovara riječi o majci Jeleni Perišić, rodom iz ovih krajeva. Radmila pokazuje fotografiju. Na njoj stasiti oficir i lijepa Hercegovka. Ispred njih dvije curice. Starija Marija i mlađa Radmila. Snimljeno je u nekom ateljeu tadašnjeg Bečkereka (Zrenjanina). U tom gradu Brusmanovi su u početku živjeli. Na slici, po izgledu lica i zauzetoj pozi, kao da se nazire da će Marija rano zakoračiti na pozornicu.

„Sa nepunih sedamnaest godina, u Banatu sam počela da glumim. Igrali smo u komedijama Sterije Popovića“, kaže buduća, za čudo, ne glumica nego šnajderica.

I danas događaji iz Ženidbe i udadbe, Marija ne zaboravlja. Jedan njen vršnjak, ljubomorni kolega – glumac na sceni, u toj komediji, namjerno joj podmeće nogu. Ona nespretno pada na bini. Iznenađena je i postiđena. Na kraju, za čudo, publika najviše njoj aplaudira. Gledaoci joj čestitaju. Majstorski je odigrala rolu padanja! Tako, sa „podmetnutom nogom“, ostaje godinama uspravno na pozornici.

Pitam Mariju kada je uzela iglu i konac u ruke? Kada je prvi put sjela za „singericu“?

„Čini mi se šijem otkad znam za sebe.“ Poslije tih riječi u mislima odlazim u njen modni salon – krojačku radnju, u prizemnoj kući, tu, u blizini, koje više nema. Tu se događalo ono najzanimljivije iz života ove nekrunisane kraljice ženske odjeće. Uz štektanje mašine, kafu, sokove, često i žestoka pića, krojilo se, probalo i šilo. Pričalo o svemu i svačemu. Izvodile se razne „predstave“.

U šnajderice po haljine, dogodovštine, pikanterije, dolazile su žene iz Trebinja, Nikšića, Dubrovnika, Herceg Novog… Dolazili su i muškarci. Marija je žene svlačila i oblačila. Uzimala im mjere. Muškarce je plijenila šarmom, napajala duhovnošću. U dokolici, između proba, nije se mogla sačuvati niti jedna tajna. Ni one najintimnije. Žene su strpljivo podnosile probe, sretne što će iz salona Brusmanki izaći sa haljinama prikladnim i za balove i gala predstave. O novcu za šivenje nisu mnogo brinule. Plaćali su drugi. Najčešće muževi. Ponekoj i ljubavnici.

Želim da od domaćice saznam šta je bilo presudno da nekoj ženi sašije haljinu, kostim, bluzu ili suknju?

„Šila sam rado onim ženama, koje su privlačile ljepotom i stasom. Koje su znale da nose ono što im sašijem. Bile su kao neke moje manekenke. Umjesto na pisti, reklamirale su me na ulici, u kafani“, uz osmijeh odgovara krojačica.

U Marijin salon, muškarci nisu dolazili zbog modnih noviteta. Navraćali su na „čašicu razgovora“. Prije II svjetskog rata navratili bi Tošo Perović i Drago Bubreško, obrazovani na Sorboni. Pričali su o „slatkom“ pariskom životu. Marija kaže, da je preko Toša, upoznala pjesnika Jovana Dučića. Poeta, visok, markantan, sa šeširom i crnim, lakovanim štapom, bio je u društvu Perovića kod česme u blizini parka. Tu su se, tada djevojke, Marija i Radmila zatekle i rukovale sa pjesnikom, uz komplimente koje je poeta izdašno dijelio.

Kod Marije bi se često pojavio, uvijek elegantno obučen, pomorski oficir Miro Vuković. Dolazio bi sa cvijećem ili nekim prigodnim poklonom. Ponekad bi navratio i u pratnji brata blizanca, inženjera Bora, poznatog šarmera. I psihijatar Zijo Ćatović, bio je često gost salona. Kod krojačice je provjeravao i pamćenje. Znao je napamet broj njene „singerice“, iako je višecifren! I doktor Isaković, znao je kraće provesti u društvu kod Brusmanki. Dijelio je komplimente na sve strane.

Kada bi u radionicu navratio Brano Popovac, bilo je veoma interesantno. Posebno, kada bi se tu zatekla Marinka Živković, poznatija kao Tasovica. Njen otac Taso u gradu je prodavao ribu. One manje zvali su škurini. Stanovala je u Starom gradu pored Gimnazije. U prolazu, đaci bi joj ponekad dobacivali: „Marinka, pošto su škurini?“ To bi je iritiralo. Jednom, poslije tih dobacivanja, uzbuđena uletjela je u naš razred, na čas ruskog jezika. S vrata je povikala prema profesoru Feofilaktovu: „Ovi tvoji mi ne daju mira!“ I sam uzbuđen, Rus je tražio od Marinke da kaže ko je od đaka provocira? Pokazala je na sve u razredu. Poslije te masovne, neodređene optužbe, prošli smo bez kazne. Samo sa verbalnim ukorom.

U salonu je bilo zanimljivo kada bi Boro obukao haljinu. Na glavu stavio žensku periku. Na noge nazuo štikle. Našminkao se. Marinki se predstavio kao djevojka sa sela. U gradu traži muškarca za provod. Samo za jednu noć. Tasovica bi se poslije riječi „djevojke“ uzbudila. Povikala bi: „U, ove kurvetine!“ Izderala se i na Mariju: „Ista si kao ona, kada je puštaš u kuću!“ Tako je „predstava“ tekla. Svi su u salonu uživali.

Dešavalo se da Marija povede Marinku u Dubrovnik. Na Porporeli stupila je u razgovor sa jednim starijim gospodinom. Rekla je da su njih dvije iz Sarajeva i dodala: „Vi se sviđate mojoj majci“, pokazujući na Marinku. Dubrovčanin ih je galantno pozvao na kolače. Marinka se u Šikića ustručavala da jede. Krojačica se obilno sladila krempitama i tortama. Ugovorili su i ponovni sastanak. U kolima prema Trebinju, Tasovica je čitavo vrijeme siktala: „Jebo ti pas mater, nažderala si se kolača na moj račun!“ U salonu se sve izgladilo uz Marijine kolače i kafu.

U razgovoru se vraćamo na pozornicu. Kao za sebe Marija izgovara: „I pjevala sam pred publikom. Počela sam sa Radmilom pred II svjetski rat u crkvenom horu Sloga iz Dubrovnika. Kasnije, godinama u trebinjskim horovima.“ Mislim na glumu. Na njene nastupe na Festivalu dramskih amatera Jugoslavije.

„Debitovala sam na toj velikoj glumačkoj smotri u Anujevom Balu lopova, kao ledi Arh. Igrala sam i u Hasanaginici, majku bega Pintorovića. Najteža uloga mi je bila u Klupku. Tumačila sam Antušku, ženu – pijanicu“. Iz te predstave Marija se još sjeća izgovorene replike iz svoje uloge: „E Josika, Josika kolika ti je nosika. Ali budi ponosan. U koga je veliki nos u toga je veliki … ponos!“ Znajući Mariju, gledaoci su očekivali da će rečenicu završiti samo u njenoj slobodnoj verziji. Iza riječi „veliki“, ipak je izgovorila riječ iz teksta. Publika je to dočekala sa smijehom. Nagradila aplauzom. Posljednji put za Mariju zavjesa se na pozornici spustila kada je briljantno odigrala ulogu Feme u Sterijinoj Pokondirenoj tikvi.

Napuštajući stan Brusmanki, nisam mogao da ne kažem: „Marija, spomen na tebe u ovom gradu ostaće trajno. Tvoje ime će spominjati i pamtiti buduće generacije. Ovo mjesto u blizini, gdje je bio tvoj salon, u kući prije njenog rušenja, po tebi zovu Marijin dvor. Imena političara na tablama ulica mijenjaju se često, po potrebi. Nažalost, ponekad i imena velikana. Tu sudbinu sigurno neće doživjeti Marijin dvor. Zbog toga, ti si sretna žena. Ti znaš zašto živiš!“.

Uz osmijeh, suznih očiju, mi kaže: „Ljubiša, lijepo govoriš o meni. Možda sam to i zaslužila. Uvijek sam kroz šalu i smijeh ispoljavala ljubav prema ljudima. Nisam nikada gledala ko su i šta su, samo ako su ljudi“.

Pun utisaka napuštam tu rastom malu, duhom veliku ženu. Razmišljam o njenim riječima. Mislim: često u ovim našim, trebinjskim vremenima, trebalo nam je vedrine, šale, zdravog smijeha. Marija Brusman nam je sve to nesebično davala – u kući, na sceni, u kafani, na ulici. Uz nju smo, pa bar i za kratko, zaboravljali na teškoće, potiskivali brige, ublažavali tugu.

Kod parka nailazim na prijatelja. Pozivam ga na kafu. Žureći, u prolazu mi dobacuje: „Nemam vremena. Moram do Marijin dvora.“

Piše: Ljubiša Anđelić

 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.