Risto Misita: Kamen kao inspiracija

„Jako se radujem dok sklapam kamenčiće i kad završavam mozaik, ali kad ga ugrađujem… ja sam kao malo dijete, koje poskakuje od sreće!“

Staklasta struktura, cjepljivost, tvrdoća, prelom, boja, mineral ili stijena, mermer, granit, rubin, oniks… na prvoj godini fakulteta su se morali znati u po’ dana – u po’ noći. Tada sam se počela diviti svim tim „kamenčićima“.

Tačnije mozaicima, koji nastaju vještim uklapanjem hiljada kamenih kockica čineći najneobičnije šare i ukrase. Danas se mozaici mogu vidjeti na spomenicima, u crkvama, privatnim kućama, ogradama, kapijama… Zapitala sam se ko ih izrađuje? Ko je mozaičar u Trebinju?

Na Bogojavljenje, po završetku plivanja za časni krst, upoznala sam Rista Misitu. Neposredan, vedar i nasmijan, neobično riđ za Hercegovinu, u svojim tridesetim godinama. Moram priznati da sam očekivala nekog mnogo starijeg, sa grubim ispucalim rukama umornim od čekića, kliješta i grubog kamena.

Vrlo brzo sam saznala da je po zanimanju precizni mehaničar, ali taj posao odavno ne radi. Risto živi i radi mozaike. Odabrao je poziv mozaičara. Vrlo rijedak i neobičan u našem gradu. On je i klesar i vajar. Samouk je, ali geni su čudo. Generacijama su Misite iz Kijeva dola, sa Bobana u „druženju“ s kamenom pokazivale svoje talente. Od dječačkih dana se divio porodičnom grobu u seoskom groblju koga je isklesao njegov đed šezdesetih godina prošlog vijeka. Oblik, linije, slova… bez adekvatnog alata.

Koliko je zadovoljan onim što stvara najbolje govori osmijeh koji neprestano titra oko njegovih usana. Vjeruje u gene, ali i da je talenat božiji dar. Podsjeća me da je Gospod u svetom jevanđelju rekao: „Od proroka je pisano, biće od Boga svi naučeni!“.

 

Dakle, Bog je svakom čovjeku dao dar. Samo je to na čovjeku, da on iskreno otvori svoje srce i zatraži od Boga. To je vrlo jednostavno, po Ristu. Taj dar se dobija smirenjem i strpljenjem koje dolazi iznutra. Čovjek mora postići unutrašnji mir, a to može samo molitvom.

„Sa moje tačke gledišta, mnogo su bitni post i molitva. Bez toga ne bih postigao mir potreban za ovaj posao. Prosto osjećam da je to jače od mene. Dok ovo radim, osjećam da neko stoji iznad mene i zapravo mi pokazuje kako da uklopim kamenčiće. Smatram da je On taj koji stvara, a meni je dato da izvršavam. Zato kažem da je mnogo bitno da svako traži svoj dar. Zamislite kako bi bilo lijepo da svako otkrije svoj dar i da živi od toga. Meni je dato da radim i da živim od toga. Nažalost, ne otkriju svi svoj dar jer nemaju skromnost. Kaže se: koliko god imaš bićeš bogat, samo ako imaš srce. Srce i duša su osnov svega. Kad radiš mozaik od 20, 30, 50 hiljada kamenčića od npr. 2 milimetra, onda moraš imati dušu da sve uklopiš“, priča mi Risto, stavljajući do znanja da mu je materijalno najmanje bitno.

Naglašava da mozaičar mora biti precizan. Zbog toga se divi stricu, čuvenom oftalmologu, koji najpreciznijim pokretom ruke, bez drhtaja, uzme pincetu i čovjeku izvadi staklo iz oka. Ta mirnoća ruke je, zaključuje, genetska. Po uzoru na njega i Risto koristi oftalmološku pincetu. Procijenio je da bi mu ona bila najbolji alat. Kupio je sebi i od tada uživa uklapajući milimetarske kamenčiće. Ipak, glavni alat su mu kliješta za sječenje kamena, te dvije mašine. Mašina, koja kamene ploče siječe na štapiće i druga, koja od štapića pravi kockice. Naš sugrađanin tvrdi da je jako bitno da umjetnik sam sebi prilagodi alat…

 

Postoje dvije metode izrade mozaika. Direktna i indirektna. Direktna metoda je kad se radi crtež mozaika pa se stavi mrežica, a zatim i malter. Na malteru se opet iscrtava crtež i uvijek se stavlja ne previše maltera, nego onoliko koliko čovjek može da odradi u određenom vremenskom periodu. Kockice se sjeckaju i stavljaju na malter. Ako ostane viška maltera, našpanuje se najlon ili nešto drugo da drži vlagu, da se vezivo ne bi brzo sušilo. Modernija tehnika je kad se kockice lijepe direktno na mrežicu. I onda se može prilagoditi bilo kojoj površini.

Indirektna metoda, kojom najviše radi, je iscrtavanje crteža na papiru i to obrnutog, u negativu. Znači, stvaran lik je dole i mozaičar ga ne vidi. Svaki kamenčić se ponaosob lijepi na papir. Onda se stavi mrežica i mozaik se suši. Kad se mozaik osuši, okrene se i čisti. Mora se oprati da bi bio spreman za ugradnju. Tek tada se vidi stvaran lik. Risto preferira tradicionalnu ranohrišćansku tehniku kod koje se mozaik ne radi finom, glaziranom stranom kamena nego se okreće ona druga strana, koja je „živa“ i prilikom koje struktura kamena dolazi do izražaja. Tada se boje „prelivaju“. Na prvi pogled svaki kamen izgleda isto, ali kad se lijepo ispolira, onda se dobiju nevjerovatne nijanse.

Najviše od svega što ovaj mladi umjetnik želi je da sam ugradi mozaik.

„Jako se radujem dok sklapam kamenčiće i kad završavam mozaik, ali kad ga ugrađujem… ja sam kao malo dijete, koje poskakuje od sreće! Desi mi se dosta puta da odlazim na to mjesto gdje treba da ugradim mozaik, ugradim pola ili ne ugradim ništa ili samo stavim da ‘sam o sebi’ tu stoji. Zašto to radim? Jer bih došao i sutradan, još jednom da ga vidim. Ne mogu da se odvojim od njega. Npr. u crkvi Sv. Jovana ima 40-ak mozaika i dešavalo mi se da se popenjem na skelu i stavim mozaik, duva vjetar, da padne sve bi se polomilo u hiljadu komada. Ja odem tako i ostavim ga. Oni ljudi galame – šta smo mi danas radili… Jednostavno vjerujem da neće pasti. Srce igra u meni jer znam da se to neće desiti. I to je nešto prelijepo“, fascinirano mi priča Risto.

ako teško pronalazi kvalitetan materijal. Međutim, to ga ne brine. Dešavalo mu se da počne mozaik i nema dovoljno kamena. Kako crpi zalihe, tako se kamen pojavljuje. Neobjašnjivo, ali ga tada pronalazi na neočekivanim mjestima. Srećan je što poznaje izuzetne ljude koji obrađuju kamen. Smatra da su ljudi koji se bave kamenom posebni, da ga poštuju i koliko god da intervenišu na njemu, uvijek se trude da on ostane takav da može da bude vraćen u prirodu.

On sam koristi prirodni kamen, vještački kamen, venecijansko staklo sa Malte, keramiku… Kupuje u Trebinju, ali se snalazi i širom svijeta. Nedavno mu je zatrebao plavi brazilski kamen. Našao je oniks iz Pakistana, oduševljen je njegovom ljepotom. Njime ukrašava oreole. Fascinira ga paleta njegovih boja. Nekad je proziran, nekad je žut, nekad zelenkast, nekad boje leda… Iskreno mi priznaje da ga mozaičari obično izbjegavaju jer, ako se izlije bijelim malterom, ima jednu boju, a sivim malterom – drugu.

Skupocjen materijal pravi mu problem prilikom naplate mozaika. Desi mu se da čovjek pita koliko košta, i, na pomen realne cijene, kaže da je skupo. Opet, na drugoj strani, oni koje se razumiju u ovu umjetnost često kažu da radi prejeftino.

Risto većinom radi po porudžbini. Uvijek ima posla. Priznaje da već može sebi da ispuni poneku željicu i napravi mozaik za svoju dušu. Materijala uvijek preostane. Jer svaki dan skuplja materijal, kao domaćica koja svaki dan ide u prodavnicu da dokupi nešto za kuću.

Kad mu neko naruči mozaik, bitno mu je da ima povjerenje i slobodu. Povjerenje u smislu da ih neće iznevjeriti, da će napraviti kako žele. Opet, ima i ona druga grupa ljudi koji, kad počne da radi, dolaze svako tri dana da vide kako napreduju „radovi“, da provjeravaju, da zapitkuju. Priznaje da su ljudi nepovjerljivi od trenutka kad im nacrta crtež i dok ne napravi mozaik. Često nemaju strpljenja pa traže za pet dana gotov mozaik.

Do sada Risto je uradio veliki broj mozaika, ali, kao što majka svako dijete voli podjednako, tako ni on ne može izdvojiti nijedan rad posebno. Interesantano mu je bilo raditi spomenik palim borcima za groblje u Zasadu. Sa jedne strane je mozaik Karađorđa u prirodnoj veličini, a sa druge Isus Hristos i imena palih boraca. Sad počinje da radi mozaik Sv. Jovana za manastir Kosijerevo.

Na pitanje šta bi ukrasio mozaikom, on mi u polušali – poluzbilji odgovara:

„Dođu mi često momci kojima se sviđa mozaik, kažu da bi to radili, ali tvrde da nemaju talenat. Onda se ja našalim s njima pa kažem – kako će mi za deset godina pomagati restauraciju Aja Sofije?“

Rista su tri puta zvali da radi u hramu Sv. Save, ali je odbio. Kaže mi da su u pitanju velike površine koje treba prekriti mozaikom, a on radi sve sâm pa se zahvalio na pozivu jer je svjestan da nema potrebnu brzinu koju zahtjevaju timovi neimara koji tamo rade. Vrlo mu je teško da nađe saradnike, pomagače… dođu, rade 3-4 dana i odu.

„Ovdje bi trebalo da funkcionišemo na pogled. Čim se počne objašnjavati ‘kako bi trebalo’, gubi se i vrijeme i strpljenje. Ako se ljudi ne razumiju teško će nastati mozaik“, dodaje mozaičar Risto i naglašava da mu neozbiljni ne trebaju jer bi mu upropastili skupocjeni materijal. Radi vajarske i klesarske radove jer su za mozaik jako bitni i majstorski i zanatski i umjetnički dio. Ako od to troje jedno fali, neće biti dobar mozaik.

Velika mu je čast što je uradio dva čiraka za časnu trpezu manastira Kosijerevo. Za prestolje, tu gdje se osvećuje krv i tijelo Hristovo, da baš tu on uradi.

„Kad sveštenik uzme sveti putir u ruke i kad se moli kaže: – Za sve ktitore, priložnike i krasitelje ovog svetog hrama, neka im pomogne Gospod Bog! Ovo je veliko za mene. Pa zamisli da radiš neki posao, koji mnogo voliš, za koji živiš, pa da se još neko moli za tebe. Ima li išta ljepše“, zaključuje Risto ovaj razgovor sa uvjerenjem da posao moraš raditi iz ljubavi.

Kako razgovor odmiče, stičem utisak da je zapravo mozaik odabrao Rista. Geni, klesarstvo u porodici, preciznost, strpljenje, vjera i molitva. Dovoljno da se divimo njegovim djelima.

Dar za muziku

„Moja rodica Marija, profesor violine, svirala je prvu violinu na oproštajnom koncertu Lučana Pavarotija. Njen brat Đorđe svira gitaru. Prije izvjesnog vremena bio sam kod njih u Beogradu. Plan nam je bio da jedno jutro idemo na roštilj u Kaluđericu. Rođakova gitara je bila u autu i ja sam je uveče izvadio. Ne znam zašto. Insistirao sam da je ponesemo u stan iako nisam znao svirati. Oni su govorili da je ne raspakujem, da je ujutro ne bismo opet morali pakovati. Preko noći auto je ukradeno, a moj rođak Đorđe je onda rekao: ‘Ti si je spasio. Tvoja je!’. I tako je gitara stigla u Trebinje, a ja sam samostalno naučio da sviram. Akord po akord.“

„Poseban“ odnos s komšijama

Pošto se nekad toliko „zadubi“ u posao da i ne osjeti koliko radi, ima poseban odnos sa komšijama. Čak ga je nedavno jedan pitao: „Komšija kad ćeš ti da prestaneš da brusiš?“, a kad je on odgovorio: „Ako Bog da, za sedamdeset godina, a neću ni tada!“, komšija se malo najedio i rekao: „Ali mi odmaramo popodne! Bar sijestu ispoštuj!“.

Izvor:  Jelena Kovačević/Glas Trebinja

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.