Krajem 1890-ih godina, automehaničarska firma u Detroitu zaposlila je mladog mehaničara koji je radio za 11 dolara dnevno. Radio je 10 sati dnevno, a kad bi se vratio kući, često je radio pola noći u svojoj radionici, pokušavajući da izmisli novu vrstu motora.
Njegov otac je vjerovao da sin gubi vrijeme, komšije su ga ismijavale i smatrale ludim, i niko nije vjerovao da će iz te male radionice proizaći išta vrijedno, niko osim njegove žene.
Ona mu je pomagala da radi noću, nekoliko sati, držeći petrolejku iznad glave. Ruke su joj postajale plave, zubi su joj cvokotali, neprestano se prehlađivala od hladnoće, ali nikada nije odustala od toga da podrži svog supruga u njegovoj namjeri. Za razliku od ostalih, vjerovala mu je u svaku riječ koju je govorio.
Godinama kasnije, jednog prohladnog jutra, iz radionice se začula buka. Susedi su pojurili do puta i vidjeli „ludaka“ i njegovu suprugu kako jašu kočiju bez konja.
Pronalazač se zvao Henri Ford.
Intervjuišući Forda, novinar je pitao: „Šta bi Ford volio da bude u nekom drugom životu“, Henri je jednostavno odgovorio:
„Bilo šta… samo da moja supruga bude tamo.“
Izvor fotografije: Wikipedia; FB: zanimljivo
Ostavi komentar