Bilećke čarolije

Polovinom prošlog vijeka život u Bileći tekao je prilično sporo. Radni dan bi počinjao prvim jutarnjim mirisom stupane kafe iz bilećkih kafana, a ostatak dana proticao je jednolično.

Umjesto prvih jutarnjih pijevaca, novi dan najvaljivao bi bat mesarskih satara Boška Tabakovića i Hilma Isovića iz jedine mesarske radnje koji su nagovještavali i prve korake prolaznika. Bileća je imala brojne zanatske radnje. Bili su to šnajderi, limari, stolari, bravari, obućari, frizeri, mesari, slastičari kovači i mnogi drugi.

Najinteresantnija je bila limarksa radnja Jova Skočajića i Zajka Telarevića na Obilića vijencu. Tu su cijeli dan odzvanjali udarci čekića na savijanju oluka, izrađivali fijaker šporeti, šiševi za prženje kafe, sulundri i kante.

Posebnu prođu imali su fijaker šporeti i zahvaljajući njima bilećki limari su dobro zarađivali i pristojno živjeli. U to vrijeme Partija je naredila da svako domaćinstvo mora da ognjište zamijeni šporetom. I fijakeri su učinili svoje, te su i grad i selo dimili na isti način. Jovo je za razliku od Zajka bio veselije prirode.

Karakterističan je pozdrav kojim se majstor Jovo zdravio sa poznanicima: “Gdje si ustate paradna j…m!. Kasnije je psovao samo: “Ustate paradna“! Pozdrav je posebno zbunjivao majora OZNE, u kući Dimića preko puta limarske radnje. “Kako i kome smije da pominje paradu? Usta su radna kao i narod. Limar ne zna šta govori, moraće se to jednog dana provjeriti“, gunđao je major.

Bilećka svakodnevnica nije mogla da prođe, a da u njoj ne učustvuju brice i frizeri. Bila je tu državna brijačnica, smještena na Obilića vijencu, a kasnije su otvarane i privatne brijačnice: Ljuba Stijačića, Abaza, Muharema i Šefka Hadžića te Hida Šehovića.

Konfekcijske odjeće nije bilo pa se šilo u Zadružnom šnajderaju sa vrsnim krojačima Milanom Radmilovićem i Bajrom Čamom. Posebno su se u to vrijeme krojila i šila odijela od vunenog sukna u krojačkoj radnji izvrsnog majstora Žarka Miloševića. Fotografsku radnju držao je Mišo Popadić. Slastičarnu su držali goranci sa Kosova, svadbenih salona nije bilo, ali je bilo svadbi i svatova.

Mnoge svatovske svečanosti obavljene su na konjima kao nastavak tradicije u ovome kraju. Konji su za tu priliku bili osedlani i okićni svilenim šalovima, bosiljem, kadifom i koviljem. Svatovi su bili u narodnim nošnjama, kretali su se u koloni sa bajraktarem na čelu. Usput bi se zaustavljali, nazdravljali radoznalim mještanima rakijom iz drvene ploske, a djeca su kuma prozivala: “Kume izgore ti ćesa“, da bi ih darivali bombonama.

Sve je to bila simbolika i dio folklora koji je bio neizbježan za ono vrijeme i ukazivalo je na običaje u Hercegovini. Pijaca koja je bila smješena ispod male crkve (Pazar pod murvom) počela da daje prve damare života varoši koja je svakog dana drijemala i odisala nekim mrtvilom ugošćujući mrzovoljne piljare i mušterije. Tako se grad jedino budio pa bi sve živnulo pazarnim danom.

U tom raznolikom šarenilu ponude i razmjene, ostala je i priča kako je neka Konavljanka, kupujući jaja od prodavca koji je čučeći na zemlji prodavao svoje proizvode nezadovoljna visokom cijenom pitala: “Možeš li da spustiš malo niže?“. On je šeretski odgovorio:“Ne mogu više, evo do zemlje su.“

Vojislav Gnjato; Bileća Vijesti Online

 144 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.