Priča sa stare fotografije

Ranije su ljudi drugačije pozirali na fotografijama. Razmišljam o tome dok gledam portret mog pokojnog dede. Listam dalje stari porodični album. Na fotografijama ga vidim iz različitih životnih doba: kad je bio dijete, mladić, porodični čovjek, stariji čovjek… Lik mu se mijenjao kroz vrijeme, ali je stav ostao isti: prava leđa, uzdignuta glava, kao u vojsci, čvrst stav. Takav je moj deda bio i u životu, naizgled strog i čvrstog karaktera, a u stvari jako mekog srca. Na jednoj fotografiji, gdje su on i baba zajedno, može se primijetiti ono strahopoštovanje sa kojim ga je gledala. On je bio glava porodice, a njegova riječ bila je posljednja.

Babi nije dopuštao da radi. Morala je da ostane kod kuće i da se brine o djeci i domaćinstvu. To mu nikada nije oprostila. Ponekad je odlazio od kuće, samo da ne bi slušao njena gunđanja, jer ona je bila od onih ljudi koji misle da je Bog drugima dao više.

U kući svojih roditelja, u svekrvinoj kući, u svojoj kući, bila je i ostala najveća mučenica i svim silama se trudila da tako izgleda u očima drugih. Stalno je isticala koliko je u životu propatila i kako se, zbog svega što ju je snašlo, na kraju i razboljela. Umjesto pravih priča, prepričavala mi je svoj tužni život, onako detaljno, uz mnogo opisa i uzdaha jedne napaćene žene.

Leutar.net Priča sa stare fotografije

Jednom sam među starim fotografijama, koje nisu bile u albumu, već u nekoj požutjeloj kutiji u fioci u njihovoj spavaćoj sobi, pronašla sliku na kojoj je deda pozirao sa nekim djevojkama. Pitala sam babu kada je slika nastala, a ona je započela priču:

,,Bilo je to na početku našeg braka. Trebalo je da se ide na svadbu bliskih rođaka iz susjednog sela. Tvoj deda se spremio i otišao sa svojom majkom, a mene ostavio kod kuće. Bilo mi je krivo, pa sam cijelo jutro provela plačući, ali sam i pored toga, uspjela da završim uobičajene kućne poslove prije podneva. Popodne me je spopao neki loš predosjećaj. Tištio me je oko sat vremena, pa sam, budući da mi nije dao mira, odlučila da i sama odem na tu svadbu.

Kad sam stigla, jedna mi je rođaka šapnula kako je deda dosta vremena proveo u društvu nekih djevojaka iz sela, i kako se sa njima čak i fotografisao. Nisam mu ništa tada rekla, jer nisam htjela da pravim scenu na svadbi, a nisam to učinila ni po povratku kući. Odlučila sam da mu se drugačije osvetim. Preuzela sam slike od fotografa i čekala pravi trenutak, a on je došao u nedelju kad smo krenuli na ručak kod mojih roditelja. Onda sam mu sve ispričala, i usput dodala kako sam ponijela fotografije da ih pokažem ocu. Deda se prvo pravdao, pa se izvinjavao, onda me molio da mu predam slike, da ih ne pokazujem ocu itd, ali sam ja ostala pri svome. Kada smo tamo stigli, nije htio da čeka da ja pokažem ocu slike, već mu je on sam ispričao sve po redu, kako je bilo. Ovaj mu je pak rekao kako nije bilo lijepo s njegove strane da ženu ostavi kod kuće, a da on s majkom ode u svatove, i da se još upoznaje sa kojekakvim seoskim djevojkama, i fotografijom ovjekovkeči taj trenutak.

Ja sam, čuvši lekciju koju je moj otac držao mom mužu, počela da se smijem. Deda je nasjeo. Niti sam bila ponijela fotografije, niti sam planirala da išta kažem ocu. Samo sam htjela da ga malo zaplašim. Žene su, dušo, uvijek bile lukavije od muškaraca. On može biti tvoja marioneta, ako ti to budeš željela. Poslije ovog događaja svuda smo išli zajedno.”

Za razliku od babe, deda mi je pričao prave priče. Najviše sam voljela onu o vuku i sedam jarića. Počinjala je ovako: ,,Bila jednom jedna koza i imala sedam jarića…” Međutim, jednog dana, deda je malo drugačije započeo priču: “Bila jednom jedna baba koza…”

Piše: Mari Arnu

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.