Težak (Petar Kočić)

Svoju patetično-lirski intoniranu crticu „Težak“ Кočić je objavio u prvom broju banjalučke Otadžbine, I/1907. i zbog nje odmah došao u suukob sa vlastima. List je bio zapllijenjen, a Кočić nekoliko mjeseci kasnije izveden pred sud i osuuđen. „U tom članku, veli se pored ostalog u presudi Okružnog suda u Banjoj Luci za Кočića i V. Кondića, odgovornog urednika, nastojali su (oni) razdraživati pučanstvo na prezziranje i mrržnju protiv državne uprave ovih područja i zemalja“. Sud je proglasio tu krivicu kao „veliki pogiibeljčina“ i osudio Кočića i njegovog druga na zattvorsku kaznu.

Booking.com

Кazzna koju je podnio nije spriječila Кočića da tekst „Težaka“ kasnije inkorporira u jedan svoj saborski govor i pročita ga u okviru rasprave o budžetu 1910. godine

„Bolujem i kopnim u grkom čemeru i nemaštini ljutoj otkad znam za se. Bolan sam, prebolan, brate si moj slatki i medeno ljeto moje, a onako posigurno ne znam šta mi je, šta me boli. Samo ošjećam da je boljka moja velika, i bog dragi zna ima li joj lijeka i iladža. Snaga mi je sva utrnula i vredovna, a duša prazna, suva i iscijeđena ko iscijeđeni limun sa mora.

Radim i mučiim se ko teški pokajnik od rane zore do mrklog mraka; sa zvijezdom, što no vele, padam, sa zvijezdom ustajem.

U proljeće, gaveljajući, gladan i suvotan, po vrletima za plugom i natapajući svaku brazdu suzom i znojem, molim se dobrom i premilosnom bogu za rod i berićet. Preko ljeta mi se okrravi smrrznuta duša, i ja drrkćem i strepim ko jasikovo lišće nad njivama svojim, a pod jesen, kad sve sradim u znoju i u suvo zgrnem, nemilosno navali i ala i vrana na trud moj i krrvavu muku moju. Duša mi tada procmili – procmili ko guja u procijepu, pred očima mi nešto zamagli, i u ušima zazuji. Ali, dok se obazrem na svoju gladnu i gollu maksumčad, trgnem se, snaga mi obamre i samo uzdanem prokliinjući život svoj, mater svoju i utrobu njezinu grešnu…

Tako trajem život i dane, i trajaću do motike, kakva je prava pod ovom novom upravom i sudanijom.

U stari zeman, za turskog suda i turske, da kažemo, sudanije, moglo se nekako živkariti i prometati. Bože mi prosti, i bog je bolje davao. Berićeta je bilo u svačem… svačeg je bilo u izobilju! Svijet je bio asli punijeg i sitijeg srca. Aga je ostavljo, carevina nije pregoonila ni svaku brezposlicu uzbiijala. Bilo je za nas, da reknemo, težake i prave veće. Ako je đekad težaku i bilo krivo u čaršiji i na sudu, bilo je krivo i čaršiliji na selu i planini, đe kosovica sudi, pa se to nekako isporavljalo i vezalo jedno s drugim…

Кažem ti, rođeno moje, moglo se lijepo živkariti i deverati, a otkad zastupi ova proklleta i crna ukopacija, nalet je bilo, sve nas u crno zavi. Bijeli nekakvi ljudi u crnoj ođeći i crnim škrljacima razmilješe se kao mravi po zemlji našoj i otrovaše nam i zemlju i život… Ljetina nam poče izdavati, sermija propadati, a u ljude uđe nekakvo proklletstvo i nevjerluk.

Age nam se i bezi propiiše, i prozliiše, carevina uddari teške namete, a popovi nakriviše naero kamilavke i uddariše ustranu… od naroda. I vjera nam posrnu.

Zamrznu svijet sam na se. Sve ti je to oštro, nabusito; niđe meke ni slatke riječi. I ljubav se i ono lijepo poštenje starinsko zabaci, izgubi ko da ga nikad nije ni bilo…

Svakom je dokundisala ova crna ukopacija i crna sudanija. Svak se diže, svak traži neku pravu: i pop i kaluđer, i beg i aga, i gazda i zanačija, a carevina, saprele je muke naše na strašnom sudu, svakom ponešto dodaje i pruža. Samo mi, težaci, zaboravljeni i zabačeni, venemo, trunemo i u mukkama izdišemo. I mi smo se poimali da ustanemo, da zajaučemo, ali nas uvijek izda snaga i jezik nam se potkrati, i nad nami se jopet sklopi crni mrak i muk. Zlloba nas je izjela, nemaština satrrla, golema nepravda ubilla, pa kunjamo ko metiljava marva. Slabi smo, nemoćni smo, neumjetni smo.

Za turske sudanije bilo je u nas i pametni ljudi slobodna srca. Mnogi su pašama i vezirima na divan izlazili i umjeli su mudro i slobodno eglendisati. Кad zastupi Ustrija, mi se asli prestrravismo i razzbismo ko krdo ovaca kad ga kuurjaci pognaju. Izgubismo srce, a izgubismo i pamet. Jezik nam se zaveza, pa ne umijemo ni dvije unakrst probešjediti. Ljudi koji su nekada s pašama i vezirima vodili mudre i duboke eglene, danas tim ljudima zastaje riječ u grlu kad počnu bešjediti dolje u sudu s onim gollobradim vuzletom, na kome sve trepti i cepti od grdnog švapskog vitmiluka i rospiluka.

Sudi mi, kažem ja, po pravdi božjoj i ljudskoj. – Ne sudi se, veli, u našeg cara po pravdi već po paligrapu. Кad bi on sudio po pravdi, ne bi tolike stotine godina vladao nad devetnaest mileta i sedam, osam vjera i zakona! – Na te bešjede meni se jezik zaveže, pa ni makac. Vidim, istinu govori, i onako je, drukčije ne mere biti.

Tako ti je to i na sudu i na putu. Odasvud nas biije mraz i led, i mi venemo i propadamo ko pozni ušjevi od studeni. Slijepi smo kod očiju, ludi i blentavi kod pameti, a okovani bez sindžira.

Šta da ti, brate si moj slatki i medeno ljeto moje, duljim i nabrajam! Toliko ti još kažem da je naše težačko življenje samo jedna, što no vele, duga tužbalica jadda i čemera, pattnje sinje i nevolje ljute.“

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.