Mostarski ”Identitluk” satiričnim prikazom naših realnosti stavlja stvari na pravo mjesto

U Kulturnom centru Trebinje sinoć je izvedena predstava ”Identitluk” rađena u koprodukciji Studija za izvedbene umjetnosti, Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Narodnog pozorišta Mostar.

Ovaj komad u režiji Tanje Miletić Oručević autorski je projekat ansambla i rediteljke, a za inspiraciju je poslužila zbirka eseja ”U ime identiteta” libansko-francuskog književnika Amina Maloufa. Osmočlani ansambl izvanredno je iznio ovu predstavu tematike bliske svima nama i na hrabar način osuudio sve naše, gotovo vjekovne (jedno vrijeme (ne)vješto prikrivane) potrebe za rađanjem kolektivnog identiteta, stvarajući tako masu istomislećih, zabluuđenih individua (?!).

Jedan seminar u organizaciji ”Peace for life” ima za cilj da kroz primjer Maloufove zbirke eseja ”U ime identiteta” suoči bosanskohercegovačke identitete, a suočavanje rađa novo sukoobljavanje, kako sa onima oko sebe, tako i sa samim sobom, sa ličnim trraumama, raatom i ne tako slavnom prošlošću. A trraume izazvane našim kolektivnim identitetom su lične i one su svačije. Indikativan je i naziv predstave, asocirajući na neke može biti čettnikluke, usttašluke ili ballinluke – identitluke koje smo svi mi toliko puta mogli čuti u posljednjih, pa skoro 30 godina, a možemo ih, nažalost, čuti i danas, pa predstava kao da postavlja glasno pitanje: Kada će prestati ovi idiotluci?

Mostar je danas najočiti primjer podijeljenosti Bosne i Hercegovine, ali možda baš zbog toga što je ovaj hercegovački grad postao paradigma srranja (pardon, stanja) u Bosni i Hercegovini, on kao da se inati, pa umjetnici ovog grada sve češće donose primjere saradnje i sve glasnije pokušaje pomirenja. Posljednji takav pokušaj dolazi u koprodukciji Studija za izvedbene umjetnosti, Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Narodnog pozorišta Mostar. Riječ je o predstavi ”Identitluk” kojom je, sinoćnjim igranjem u Trebinju, počela svoju BiH turneju.

U predstavi čiju režiju potpisuje Tanja Miletić Oručević igra osam glumaca, uglavnom sa stalnim angažmanom u mostarskim kazalištim/pozorištima uz gostovanje dva glumca iz Tuzle. Izuzetnu glumačku postavu čine Ajla Hamzić, Fatima Kazazić, Amela Kreso, Jelena Kordić Kuret, Ivo Krešić, Nedim Malkočević, Dražen Pavlović i Ivan Skoko. Polazišna tačka u stvaranju ovog, po mnogo čemu, značajnog pozorišnog čina je zbirka eseja sa temom identiteta libansko-francuskog pisca Amina Maloufa. Dramaturgiju potpisuje Dragan Komadina.

Ansambl je u saradnji sa rediteljkom i dramaturgom radio improvizacije na temu kolektivnog identiteta, a što ne reći i luudila, hrabro se narugavši nacioonalistima sa svih strana, ne štedeći nikoga niti se stavljajući na nečiju stranu. Ono što je indikativno i jako dobro doneseno predstavom je cijela paleta likova koji se iz svojih habitusa (zapravo ubjeđenja kolektiva kojem pripadaju) referišu na Maloufove eseje i svi ga na neki način prisvajaju a zapravo su svi jako daleko od suštine, tj. onoga o čemu Malouf piše.

Upravo su svakojaka tumačenja određenih stvari i pojava i doveli do krrvavih suukoba početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Jednostavno, svi su u pravu, ako njih same pitaš, a zapravo niko nije u pravu. Iz tih pojedinaca govori kolektiv a ne individualac, oni pričaju milion puta prežvakane fraze koje se već decenijama ponavljaju kao mantre. Mantraju ono što su naučeni da govore, gotovo s koljena na koljeno, a uporno zanemaruju sebe same, a svi oni su potpuno ruinirani kao ličnosti, što će se, kako se predstava bliži kraju, jasno i pokazati.

Raatna trrauma, sttrah od gladi, PTSP, klaustrofobiija i još neki tragovi burne prošlosti dolaze na kraju u vidu snažne katarze i šamaara kojim će dugo da bride naši obrazi (ili ono što je ostalo), a i treba da bridi! Seminari poput onih opisanih u ovoj predstavi se, bez sumnje, organizuju iz dobrih namjera ali realizacija ponekad, iz neznanja i nepoznavanja situacije, zna biti jako boolna. Vraćanje aktera u trraumu iz koje su jedva žive glave izvukli je čeprkanje starih rana i rađanje novih/starih trrauma. Da li suočavanje ove vrste, postavlja se pitanje, stvarno doprinosi pomirenju ili svaki put ponovo otvara Pandorinu kutiju?

Seminar prekida misteriozni zemljotres a (anti)junake sve do jednog ubbija, još misteriozniji, plin. Kada nastupi ovaj problem, junaci se zbližavaju, prilaze jedno u drugom u pomoć, zanemarujući sve podjele i oštre sukkobe koji su se dogodili neposredno prije onoga što možemo nazvati ”početkom kraja” učesnika seminara. Taj ”armagedon” kao da je svojevsrna odmmazda za sve te sukkobe i suočavanje koje ne vodi nikuda, kao da je odgovor koji jasno kaže DOSTA!

Jasna je poruka da ovaj narod itekako može skupa, ne samo da može nego i mora. Nacionalne, vjerske, a svakako kolektivne identitete nameću oni koji tek mogu zajedno i rade zajedno, ali im nametanje kolektivnog identiteta pomaže u sprovođenju njihovih sitnih, ličnih i prilično sadiističkih namjera koje se obično tiču lične dobiti, a na štetu naroda kojem određeni politički subjekat pripada. Oni tako ne samo da ostaju šoviinisti, već postaju i autošoviinisti čineći svom narodu veću štetu no iko drugi.

O svemu tome je na hrabar način progovorila Tanja Miletić Oručević sa svojim sjajnim glumačkim ansamblom. Vrijedi istaći i sjajnu muziku, koju potpisuje Husein Oručević, a predstava većim svojim dijelom oskudjeva muzičkim sekvencama, ali svaki muzički element je bio sjajan znak čineći integralni dio predstave. Nakon predstave, ansambl predvođen Tanjom Miletić Oručević ostao je na bini sa željom da čuje mišljenje publike, a taj dijaloški ”nastavak” predstave je zapravo sjajan način razbijanja kolektivnog i uspostavljanja individualnog.

Trebinjska publika se uključila u razgovor poslije predstave, a kako ”Identitluk” nastavlja sa bosanskohercegovačkom turnejom, nema sumnje da će ovi razgovori biti korisni u cilju prevazilaženja razlika.

Tanja Miletić Oručević, reditelj predstave ”Identitluk”

Predstava ”Identitet” nije komedija, i pogrešno je posmatrati tako. Istina je da se trebinjska publika sinoć u više navrata od srca smijala, prvenstveno likovima koje su tumačili Amela Kreso i Dražen Pavlović, no to je onaj opori smijeh, ono molijerovsko ”čemu se smijete, sebi se smijete”.

Predstava ”Identitet” je jedan ozbiljan pozorišni čin, žanrovski najbliži trragikomediji ili satiričnoj komediji, predstava je to koja je važna i potrebna i čiji su akteri izuzetno odgovorno, kritički i u metu uputili kritiku svima nama, jer svi pripadamo nekom kolektivnom, zanemarujući individualno, a trraume od kojih ne možemo pobjeći su zajedničke. Predstava sjajno završava izvedbom songa na melodiju čuvene ”Bohemian rapsody” legendarne britanske rok grupe ”Queen” u kojem se akteri dižu iz mrrtvih i pjevaju o našoj svakodnevici na primjeru starih i novih naziva ulica, poručivši na kraju jasno i glasno da smo najbitniji mi kao pojedinci i naši životi, potpuno zanemareni od strane onih koji se uporno kunu u nas i ubjeđuju nas da sve što rade – rade za naše dobro… Neočekivan i više nego katarzičan kraj ove izuzetne predstave o identitluku/čettnikluku/usttašluku/baliinluku/(dopiši sam…), a na kraju što ne reći, o našem velikom idiiotluku!

Bosno i Hercegovino, dozvoli da te turneja predstave ”Identitluk” bar malo opameti…

Igor Svrdlin; Moja Hercegovina

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.