Branko Ćopić o smijehu i smijanju

Slavni pisac u intervjuu za zagrebački „Plavi Vijesnik“ u junu 1971. pričao je o nečemu što se najčešće povezuje s njim i njegovim stvaralaštvom – smijehu i smijanju.

Booking.com

Druže Ćopiću, vi ste dosad mnoge nasmijavali, a ne znamo zapravo da li se i vi volite smijati?

„Volim, brate, kao bena na brašno, a najčešće na svoj račun.“

Šta vam je u posljednje vrijeme bilo najsmješnije?

„Kad sam se nedavno poslije dužeg boravka u inostranstvu vratio i na granici otvorio naše novine, pa pročitao krupan naslov članka jednog ‘aktivista’: ‘Moramo preći sa riječi na djela!'“

Kako uopšte gledate na smijeh?

„Najljepša osobina koju čovjek posjeduje jest smijeh, a mislim da je ciničan smijeh najveća zloupotreba smijeha, ravna psećem režanju (neka mi pseto oprosti!).“

Što mislite o ljudima koji se ne vole smijati?

„Čim takve vidite, odmah uklanjajte strinu u ćošak. Bojim se da vam ne misle dobro.“

Je li vam i vaš poziv ponekad izgleda smiješnim?

„Vrlo često. Bezbroj sam puta izgledao sam sebi kao opsjenar, mađioničar koji zida kule u oblaku. A zar u krajnjoj liniji nismo svi takvi: čarobnjaci, mađioničari, opsjenari, fantasti ili, kako reče, Vuk za Milovana Vidakovića – On pravi magarcima i sam sebe i nas čitatoce.“

Dok posmatrate ljude kako se smiju, u kakve biste ih grupe podijelili?

„Nisam o tome nikad mislio, ali znam ljude koji se umiju divno smijati. Takvi su dušu dali za eglen i društvo, ali ima i onih koji urlaju, zatim onih koji ržu, pa onda takvih koji njište, koji kilibare, i što ti ja sve znam. Tako da čovjek često pred sobom ima jedan solidno sortiran zoološki vrt.“

Da li je istina da se od smijeha goji?

„Sudeći po tebi i meni, čini se da je to istina.“

(Enes Čengić, „Plavi vjesnik“ 1971, obrada Yugopapir)   

(Mondo)  

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.