Nečije dijete kupilo je prljave Zoranine patike i službeno smo dotakli dno

ZORANNAH je prije nekoliko dana na internetu postavila fotografiju svojih prljavih patika koje prodaje za 120 eura.

Booking.com

Srbijanska modna blogerica (kojoj se očigledno ne da oprati odjeća prije nego je postavi u online izlog) uzor je hiljadama djevojčica na području bivše Jugoslavije. Osim što im govori da se moraju udati za čovjeka koji ima više novca od njih i koji mora biti u svakom pogledu bolji i bogatiji od njih, Zorannah ih uči da je sasvim u redu prljavu i staru obuću nuditi na prodaju.

Možda je ona i u pravu. Ipak, neko je patike i kupio. Za 120 eura. Zato što su Zoranine. Chanelove. Zato što su dio svega onog što je prosjeku nedodirljivo.

U vječnom preispitivanju činjenice da mladi ljudi širom Balkana obožavaju Instagram i Youtube zvijezde, došla sam do jednostavnog odgovora –  zato što im se čini da bi i oni mogli postati bogati i slavni bez imalo muke.

Dok su naše generacije gledale Madonu i Maradonu i mi smo maštali o njihovim karijerama, ali su bile daleke. Nemoguće. Trebalo je znati pjevati. Naučiti plesati. Truditi se. Trenirati. Biti uporan. Biti poseban. Danas, obični klinci, neuredni i prosti, čini se, mlate lovu i ne moraju ni učiti ni trenirati.

Ovo danas im se čini, kažem čini, kao da se može dogoditi bilo kome. Kao da za novac i slavu nije potrebno ni obrazovanje ni trud ni talenat. Čak ni oprati patike kad ti mama naredi.

Potrebno je samo biti dio ekipe. Tražiti od roditelja 120 eura za tuđe prljave patike.

Što je društvo na Balkanu bijednije, to se više novca troši na pokazivanje da se ima.

Devedesetih godina prošlog vijeka balkansko siromaštvo tješile su sapunice i turbofolk. Srpske, hrvatske i bosanske domaćice na televiziji su jasno vidjele da i bogati plaču, da i bogate varaju muževi i da su i bogati bolesni i tužni.

Pogled sa siromaštva, tuge i haosa koji je izazvao nacionalizam i naša glupost skrenuli smo na ružičastu televiziju, sapunice, kokakolu, Marlboro, suzuki i sve ono što sebi nismo mogli priuštiti. I mnogi su pomislili da smo dotakli dno želeći dio Cecine svadbe, ili života iz sapunica, ili kutiju njemačkog Marblora kakvu su imali samo odabrani.

Ne, tek smo ga dotakli sada. Od želje za novim Adidas patikama kakve su nosili žestoki momci na ulicama Zagreba i Beograda gore je samo poželjeti nositi tuđe, prljave i polovne patike.

Marina Radoš – Lola

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.