Narod kojeg u Sarajevu više nema, a obilato ga je darivao i kroz istoriju zadužio

Piše: Peđa Kovačević

Booking.com

Povod kojim kucam ove redove, poštovani čitaoče, jeste album fotografija koje sam prikupio u ovoj eri interneta. U albumu su stare i nove fotografije Sarajeva, fotografije sarajevskih Srba koji su gradili taj grad i kulturno ga uzdizali, fotografije na kojima su tuge i radosti, sreće i nesreće koje su zadesile sarajevske Srbe.

Na fotografijama je njihova zaostavština. Na fotografijama su hiljade ispričanih i neispričanih priča o ljudima kojih u Sarajevu više nema. U Sarajevu, sudeći po rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine, skoro da nema ni njihovih potomaka. Gledajući fotografije, počinju da naviru sjećanja na sve ono što sam čitao i što znam o Sarajevu i sarajevskim Srbima.

Slabljenjem turske države počeo je da jača srpski građanski stalež u Bosni i Hercegovini.

Trgujući sa Zapadom, Srbi su u BiH, naročito u Sarajevo i Mostar, donosili osvježenje učmalim turskim kasabama. Školujući svoju djecu na Zapadu, srpski trgovci su stvarali novi građanski stalež na bosanskohercegovačkom tlu. U 18. i 19. stoljeću iznjedrili su generacije pjesnika, pisaca i istoričara, na čijim djelima i danas počiva dobar dio srpske književnosti, istorije, tradicije i kulture uopšte.

Ne, neću pisati o Ćorovićima, Šantiću, Dučiću, Kočiću, Andriću, Selimoviću, Kulenoviću ili Ćopiću. Pisaću o uglednim sarajevskim Srbima, o kojima sami Srbi malo šta znaju. Pisaću o zadužbinama, materijalnom i kulturnom dobru, koje je srpski narod ostavio Sarajevu.

Despići

Despića kuća, depandans Muzeja Sarajeva, foto: internet

Iz Hercegovine je sredinom 18. vijeka u Sarajevo doselio Risto Slijepčević. U Sarajevu je završio krznarski zanat. Bio je oženjen Sarajkom po imenu Despa, pa su Maksima i Nikolu, njihove sinove, Sarajlije zvali Despini sinovi. Otuda Maksimu i Nikoli i novo prezime – Despić.

Nikola je 1780. godine kupio kuću na Latinluku. Od te kupovine datira i prvi pisani trag o ovoj porodici. U Tašlihanu je Nikola kupio magazu i dućan. Tu je trgovao krznarskim proizvodima. Odatle su krenuli obimni poslovi porodice Despić, koji su trgovali teritorijom od Njemačke, Austrije, preko Italije do turskog Istanbula.

Kultura stanovanja pravoslavnih Srba u prošlosti

Despići su kroz generacije stekli veliko bogatsvo, a njega su ulagali najviše u nekretnine. Poseban značaj ostavili su na polju kulture i umjetnosti. Prve pozorišne predstave odigrane su baš u njihovoj kući i u njihovoj organizaciji. To je bio prvi dodir Sarajeva s pozorišnom umjetnošću.

Ova ugledna sarajevska porodica je nesebično pomagala i prosvjetu. Ogromne priloge davali su za podizanje i završetak Saborne crkve u Sarajevu. Ovdje je značajno pomenuti i prijateljske i rodbinske odnose Despića sa, takođe, uglednim sarajevskim porodicama kao što su Jeftanovići, Davidovići i mnogi drugi.

Despića kuća, foto: internet

Despići su kao ugledna porodica aktivno učestvovali u životu sarajevske čaršije sve do Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata veći dio njihove imovine je nacionalizovan. Potomci Despića su iz Sarajeva odselili 1967. godine. Gradu Sarajevu ostavili su svoju skoro tri vijeka staru kuću i svu imovinu u njoj.

Despića kuća, foto: internet

Despića kuća danas je depandans Muzeja Sarajeva. Zajedno sa još četiri odvojene cjeline čini Muzej Sarajeva, a prikazuje raskošan život srpske pravoslavne porodice i kulturu stanovanja pravoslavnih Srba u prošlosti. Kuća je građena u nekoliko faza, a najstariji dijelovi kuće datiraju iz 17. stoljeća. Kao što već napisah, preteča je savremenog pozorišta u Sarajevu.

Despića kuća, foto: internet

Pored ove muzej-kuće, Despići su Sarajevu ostavili još jedan objekat. U njemu se danas nalazi Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Veliki doprinos u dotjerivanju spoljašnjeg izgleda kuće dala je vajarka Iva Despić, supruga posljednjeg vlasnika kuće sarajevskog advokata Aleksandra Despića.

Dodatnu privlačnost sjedištu ove institucije daje činjenica da sama kuća u kojoj je smještena ima prostrano dvorište s vrtom i fontanom, koji danas privlače organizatore mnogih književnih večeri.

Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, foto: internet

O tome da li još postoje i gdje danas žive potomci sarajevskih Despića, koji su zadužili Sarajevo, nemam podataka.

Jeftanovići

Može se reći da istorija porodice Jeftanović, čuvenih sarajevskih Srba, počinje dolaskom Petra Jeftanovića iz Tuzle u Sarajevo. Bilo je to sredinom 17. vijeka. Kao i mnogi sarajevski Srbi, tako su i Jeftanovići svoje uzdizanje dočekali s padom moći turske države u BiH.

Petrov sin Manojlo bio je važna figura u crkvenom životu grada na obalama Miljacke.

Gligorije Jeftanović

Međutim, najblistaviji trag Jeftanovića u Sarajevu ostavio je čuveni Gligorije Jeftanović.

Bio je ugledni srpski političar, kako u vremenu austrougarske okupacije, tako i u periodu Kraljevine Jugoslavije. Bio je vlasnik velike sarajevske ciglane (po kojoj danas ime nosi elitno sarajevsko naselje), kao i vlasnik krečane u Hadžićima. Jedan je od osnivača Srpske štedionice i Srpske narodne banke u Sarajevu. Ostavio je trag i u mnogim drugim institucijama. Bogato je darivao crkvu i pomagao osnivanja prosvjetnih i kulturno-umjetničkih društava. Nesebično je pomagao sarajevskoj sirotinji.

Hotel Evropa, nekad

U blizini Gazi Husrev-begovog bezistana, Gligorije je podigao biser arhitekture Sarajeva – hotel „Evropa“. Arhitekta ovog zdanja je Karlo Paržik, Čeh koji je svoje tragove ostavio na mnogim lokacijama u Sarajevu. Hotel je otvoren 1882. godine. „Plavi podrum“, „Bečka kafana“, „Zlatni restoran“, kao i bašta hotela „Evropa“, više od jednog vijeka bili su najsjaniji biseri ugostiteljstva u Bosni i Hercegovini.

Kažu da je hotel „Evropa“ početkom rata u BiH postao logor za Srbe, a nešto kasnije je i zapaljen. Godine 2008. ponovo je otvoren za posjetioce. Ovog puta s tuđom varijantom imena – „Jurop“. Polako poprima obrise slave iz prethodna dva vijeka i opet postaje jedan od simbola Sarajeva.

Hotel Evropa dan nakon Vidovdana 1914.

Porodica Jeftanović je kao i porodica Despić ostavila neizbrisiv trag u istoriji Sarajeva. Učinila je to dugom tradicijom građanskog života u ovom gradu, kulturom stanovanja, svojim bogatsvom, zadužbinama u materijalnom smislu, ali i zaostavštinom na polju kulture i umjetnosti.

Mislim da nijedno sarajevsko kulturno-umjetničko društvo ne baštini tradiciju Jeftanovića, makar kroz Jeftanovića kolo, gradski ples sarajevskih Srba, koji su nam ostavili u naslijeđe. Srećom, rade to kulturno-umjetnička društva iz Istočnog Sarajeva.

Hotel Evropa danas

Pročitao sam negdje da potomci sarajevskih Jeftanovića žive u Americi, da čekaju bolje dane da se vrate na djedovinu ili da bar uzmu ono što im je komunistička vlast oduzela.

Cekovići

Na jednoj fotografiji, gledam, u punom sjaju blista nekadašnji ljetnjikovac porodice Ceković u Palama. Cekovića kuća u Palama potiče s početka prošlog stoljeća. Građena je punih trinaest godina. Nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine. U njoj se danas nalazi Galerija likovne kolonije „Pale“.

Cekovića kuća, izvor: internet

U Kraljevića sokaku, srcu današnjeg Sarajeva, stanovala je dobrostojeća srpska udovica Jovanka Hadžimarković. Sredinom 19. vijeka iz Bijelog Polja u Sarajevo doselio je Petar Ceković, koji je kod Jovanke živio kao podstanar. Nedugo zatim, njegov podstanarski odnos s gazdaricom prerastao je u brak. Petar se uspješno bavio trgovinom, kao i njegov i Jovankin sin Risto, koji je trgovao i sa Istokom i sa Zapadom.

U blizini kompleksa Stare crkve na Baščaršiji, Risto je kupio magazu. Napredovao je. S tim napretkom stigla je i kuća, koju je kupio na Varoši (danas Ulica Mula Mustafe Bašeskije br. 49). Djevojačka škola Stake Skednderove, srpske prosvetiteljke, koja je dobročinila u Sarajevu, otvorena je baš u ovoj kući 1858. godine.

Risto se početkom prošlog vijeka oženio Vasilijom Đokić, Hercegovkom, koja je poticala iz ugledne mostarske, građanske, porodice.

Vasilija Ceković

Nadomak Sarajeva, u Palama, trineaest godina su gradili ljetnjikovac, danas galeriju, koja se nalazi na jednoj od fotografija koje gledate.

Njihovi potomci su, neposredno prije ovog posljednjeg rata, ovaj spomenik kulture poklonili Mitropoliji dabrobosanskoj. Zemaljskom muzeju su ostavili preko osamdeset predmeta iz ostavštine svoje porodice, koji su danas raspoređeni u tri cjeline raspoloživog prostora muzeja u Sarajevu.

Staka Skenderova

Rođena je oko 1830. godine u Sarajevu. Kao i mnogi sarajevski Srbi i Stakin brat se bavio krznarskim zanatom. Krojio je za turske vojnike. Zahvaljujući tome, Staka je vrlo rano naučila turski jezik, što joj je kasnije pomoglo u saradnji s turskom upravom i u njenim molbama koje je slala vlastima. O njenom obrazovanju nema podataka, ali se sa sigurnošću može tvrditi da je bila izuzetno obrazovana žena. Godine 1858. Staka je otvorila žensku školu u Sarajevu.

Staka Skenderova

Staka je cijelog svog života trpila odmazdu bogatih sarajevskih Srba, dijelom i crkve, kao i srpske štampe u BiH i izvan nje. Razlog tome je činjenica da je Staka sarađivala s Turcima. Njenu školu, između ostalih, finansirao je i Topal Osman-paša, što je kod uglednih Srba u Sarajevu izazivalo podozrenje. Ali, voljele su je žene i sva sarajevska sirotinja.

Staka je javno, nabrajajući najistaknutije srpske porodice, iste izjednačavala s Turcima, kritikujući njihov odnos prema sarajevskoj sirotinji. U tome, najvjerovatnije, leži odnos crkve i srpske štampe prema Staki Skednerevoj.

Giljferding, ruski konzul, kojem je Staka jedne prilike na poklon dala svoj „Ljetopis Bosne“, a koji je on kasnije objavio u svojoj knjizi, o njoj je rekao : „Cilj života Stake Skenderove je bio osnivanje ženske škole u Sarajevu, da bi postavila osnovu obrazovanja žena u pravoslavnih Srba.“

U početku su najbogatiji sarajevski Srbi zazirali od Stakine škole i svoje kćeri nisu slali u njenu školu, ali je vremenom to jenjavalo, pa je Stakina škola imala sve više učenica. I ne samo srpske pravoslavne, već i muslimanske i jevrejske ženske djece. Kasnije se ispostavilo da je, pored Turaka, Stakinu školu finansirao i vladika Prokopije, kao i mnoge sarajevske gazde. Postoje jasni dokazi da je Stakina škola bila i neka vrsta učiteljske škole. Više Stakinih učenica, vremenom, postale su učiteljice u ovoj istoj školi.

Jedan dokument, pismo nepoznatog autora upućeno je Velimiru Gaju u Zagreb, u kojem autor opisuje Sarajevo i kulturnu zaostalost u tom gradu. U tom pismu on kaže da pored Stakine škole, u Sarajevu nije zatekao nikakvo dobro i napredak u kulturnom smislu.

„No, jedno je, što nam se vrlo daje na čudo. Usred Sarajeva, gdje korov divljaštva raste bujno, nikla je jedna učiteljka, djevojka po imenu Staka Skenderova, koja nam se čini kao Deifoba, koja u opustjeloj kakvoj pećini proriče usamljenih glasova žive istine. Ta usamljenica u pustinji, progonjena po neizobraženom općinstvu, sama otvori djevojačku učionicu.”

Za Stakin život neraskidivo je vezana i Mis Irbi, njena najbolja prijateljica.

Staka je na onaj svijet otišla tragično 26. maja 1891. godine, kada ju je na Ilidži udarila konjska tramvajska zaprega. Tek nakon njene smrti, kao što to obično biva, srpska štampa, a i narod, shvatali su njenu ulogu i značaj svega što je za života učinila.

Stara baščaršijska crkva

Hram posvećen svetim arhanđelima Mihailu i Gavrilu najvjerovatnije je najstariji sakralni objekat u Sarajevu. Pisani izvori o crkvi su uništeni, a prvi sačuvani datiraju iz vremena početka turske okupacije. Iz indirektnih dokaza je jasno da je i prije turske okupacije na ovom mjestu postojala crkva.

Po narodnom predanju potiče iz srednjeg vijeka, a kao ktitora narod navodi Andrijaša, brata Kraljevića Marka. Ako se u prvim defterima turske vlasti pominju 103 hrišćanske porodice, 42 muslimanske i osam „dubrovačkih“, kao i sin popa Đura, jasno je da je na tom mjestu i ranije postojala crkva. Tokom stoljeća je preživjela više požara i pustošenja. Godine 1982. generalno je renovirana.

Stara crkva, Baščaršija, foto: Peđa Kovačević

U Staroj crkvi na Baščaršiji se čuva ruka Svete Tekle, dijelovi moštiju Svetog Pantelejmona, Svete Makrine i Jakova Persijanca.

Za Staru crkvu je vezana i prva srpska osnovna škola, a prvi pisani podaci o njoj datiraju iz 1540. godine.

Muzej Stare pravoslavne crkve po značaju eksponata četvrti je u rangu svjetskih muzeja. Nastao je iz riznice ove crkve. Za ovaj muzej dobrim dijelom možemo zahvaliti Jeftanu Despiću, koji se nesebično založio za stvaranje institucije koju će ostaviti u amanet novim naraštajima Sarajlija. Godine 1939. pojavila se potreba za proširenjem muzeja, te je jedna veća magaza u kompleksu Stare crkve osposobljena za tu namjenu. Tu su doneseni do tada prikupljeni eksponati, zatim vrijednosti iz drugih crkava i narodni prilozi. Stručnu obradu nad eksponatima izvršili su Vladimir Skarić, tadašnji direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu, profesor Đoko Mazalić i Darinka Despić. Muzejske prostorije su ponovo proširene i uređene 1958. godine, a nakon toga i 1975. U Mzeju Stare crkve se čuva najznačajnija kolekcija ikona na srspkom govornom području. Tu se čuva, pored gore pomenutih svetinja, i Krmčija Svetog Save, kao i mnogobrojni dokumenti, među kojima su sultanski defteri upućeni crkvi i vjerujućem narodu.

Ponoviću, Muzej Stare pravoslavne crkve, četvrti je u rangu svjetskih muzeja ovog tipa.

Kapela vidovdanskih heroja

Tu, pored ostalih, počiva i Gavrilo Princip. Kapela se nalazi na Koševu. Dominira pravoslavnim grobljem. Sagrađena je tik uz grob Mis Irbi, grob Adeline Pauline Irbi, dobrotvorke i prosvetiteljke srpskog naroda, koja je kao protestantkinja po sopstvenoj želji sahranjena na ovom pravoslavnom groblju. Sahranjena je na istom groblju na kojem je sahranjena i njena najbolja sarajevska prijateljica Staka Skenderova.

Kapela vidovdanskih heroja, Koševo, foto: Peđa Kovačević

Arhitekta kapele je Aleksandar Deroko. Ko poznaje teren i Derokovu zaostavštinu, shvatiće da je i Crkva Preobraženja Gospodnjeg u Pofalićima njegovo djelo. Međutim, ova grobnica ima i dodatni značaj. Sagrađena je od ostataka spomenika koji su se nalazili na nekadašnjem pravoslavnom groblju na Marijin-dvoru. Tu se danas nalaze zgrade najviših institucija Bosne i Hercegovine. Na kapeli se i danas mogu vidjeti uklesana ćirilična slova, ostaci spomenika koji su s Marijin-dvora doneseni na Koševo i od kojih je kapela i izgrađena.

Kapela se ne nalazi u Istočnom Sarajevu, ali joj je mjesto u albumu koji nosi to ime. Ovo mjesto vapi za Istokom. Čast malobrojnima koji se sjete, bar o godišnjicama, i vidovdanskih heroja, i Mis Irbi i Stake Skenderove – ljudi koji su nas zadužili i ostavili bitan trag u našoj istoriji.

Sarajevo danas

Srbi su, ne računajući tursku okupaciju, preživjeli i austrougarski teror, i Prvi svjetski rat, i ustaške zločine u Drugom svjetskom ratu, ali ovaj posljednji rat Srbi u Sarajevu nisu preživjeli.

Postoji jedna gorka činjenica koju ni buduće vrijeme, čini mi se, neće promijeniti. Srbi su prvi put u istoriji od Sarajeva digli ruke. Srbi su od Sarajeva odustali. Broj Srba u Sarajevu je statistička greška.

Možda ih ovaj tekst osvijesti i ukaže na potrebu da ne treba odustajati, da u Sarajevu nisu ostavili samo svoje kuće, stanove, djetinjstvo, mladost, već da su u Sarajevu ostavili i mnogo više – sve pomenuto u ovom tekstu i još mnogo toga što nije stalo među ove redove.

Izvor: Informativni portal Slavija

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.