Laibach: Mrak je nestao, ali svjetla na kraju tunela više nema

Da je Jugoslavija zaista bila „tamnica naroda“, onda bi – kad su se oslobodili od iste te Jugoslavije – ti narodi ‘procvjetali’ u nešto bolje, razvili se u slobodne i slobodarske narode.

Uvijek u četiri oka sa svojom publikom, razorno analizirajući stvari kroz britku optiku apsolutno svakog segmenta svog vizuelno-zvučnog angažmana, slovenački Laibach su vjerovatno najzačudnija i najodvažnija muzička i scenska atrakcija porijeklom sa ovih prostora već godinama unazad. Nazvati bend, ne onako pitomo kao što bi to bilo recimo Emona, već baš Laibach, samo po sebi svjedoči o tome da se ovaj nepokolebljivi kolektiv nikada nije libio rezanja stvarnosti do same srži.

Njihov originalni humor i potraga za ljepotom u dehumanizovanom svijetu današnjice, njihova smjelost da istupe u najosjetljivijem trenutku stare SFRJ sa jednim totalnim umjetničkim konceptom i da se u međuvremenu svojim originalnim kreacijama gromko obraćaju svijetu koji se mijenjao zapanjujućom brzinom – stavljaju ih u red temeljnih dejstvenika u oblasti popularne kulture.

Ne odstupivši od svojih umjetničkih uvjerenja ni za dlaku, Laibach su i dalje relevantni i uznemiruju duhove gdje god da se pojave.

Prvi rok bend sa Zapada koji je 2015. posjetio Sjevernu Koreju, na aktuelnom beogradskom koncertu u srijedu, 4. decembra, u Kombank dvorani, u okviru svjetske turneje na kojoj predstavljaju svoj posljednji album „The Sound of Music“ – izdat krajem 2018. godine i uglavnom sačinjen od obrada tema iz legendarnog mjuzikla „Moje pesme, moji snovi“, kao jednog od rijetkih holivudskih filmova koji su dozvoljeni za prikazivanje u toj dalekoj azijskoj zemlji – Laibach će se ponovo poigrati svojom planetarnom mistikom preko političke karte Istoka i Zapada.

Ne propustite.

* Uoči 40 godina od „novog talasa“, ali i od vašeg nastanka, bilo bi dobro da konačno razjasnimo – da li je Laibach bio inspirisan novotalasnom scenom u svijetu i u Jugoslaviji, da li je bio dio te scene ili od samog početka suštinski apartna pojava?

Laibach: Svakako smo bili inspirisani vremenom u kom smo i sami počeli stvarati, a to znači i novotalasnom scenom u svijetu i u Jugoslaviji. Ali, naše su ambicije bile drugačije od te scene, kako programske tako i formalne, muzičke, pa smo u nekom smislu bili dio „novog talasa“ uglavnom kroz njegovu negaciju.

* Još jedna zanimljiva podudarnost: ovog 1. decembra jeste i 101. godišnjica zemlje u kojoj ste nastali – Jugoslavije. Da li nakon svega smatrate da je Jugoslavija bila „tamnica naroda“?

L: Da, lijepa simbolična brojka, 101! Da je Jugoslavija zaista bila „tamnica naroda“, onda bi – kad su se oslobodili od iste te Jugoslavije – ti narodi ‘procvjetali’ u nešto bolje, razvili se u slobodne i slobodarske narode, a ne u narode ispunjene mržnjom i netrpljivošću jednih prema drugima, i sigurno ne bi na ovako besraman način iskorišćavali i iscrpljivali sami sebe. Slobodna nacija je narod ispunjen ljubavlju, mirom, srećom, pravdom i tolerancijom.

* Pa dobro, da li je ta tenzija između dvije društvene činjenice u pokretu, panka i novog talasa na jednoj, i Jugoslavije koja 1980. ulazi u svoj posljednji period postojanja nakon Titove smrti – dovela do stvaranja grupe Laibach? Šta je bio momenat koji je presudio da Laibach uopšte počne sa radom?

L: Bile su to svakako istorijske činjenice, a prije svega Titova smrt. Neko je morao da zauzme njegovo mjesto, pa smo to, u simboličkom smislu, u neku ruku bili mi.

* Kako ste se usudili da prije 40 godina, u ondašnjoj Jugoslaviji, najprije izaberete taj naziv za grupu, a zatim da plasirate tekstove koji kao da su iz partijskih proglasa, doduše neznano koje partije? Da li ste imali konkretne probleme sa policijom, da li su na početku članovi bili privođeni i ispitivani? Kako ste izdržali sav taj pritisak u veoma neobičnim vremenima?

L: Bilo je svega, ali se mi nismo previše opterećivali time. Naprotiv – zabrane i probleme smo prihvatili kao neku vrstu kreativne igre i nikada nismo zamjerali našim dželatima ili ih osuđivali. Čak su nam puno pomogli u stvaranju svojevrsne ‘autorske’ poetike; rado smo, na primjer, koristili njihove partijske proklamacije i slične tekstove kao naše sopstvene izjave.

* Još jedna godišnjica – upravo je prošlo 30 godina od pada Berlinskog zida. Da li je svijet u vremenima Hladnog rata bio u cjelini naprosto mračan, da li se potom zaista rodilo svjetlo?

L: Naravno da nije, a upravo je to pokazao pad Berlinskog zida. Istočni Nijemci danas se osjećaju prevarenima i iskorišćenima od strane bivše Zapadne Njemačke, zbog čega su tamo počele da se formiraju najkonzervativnije i najradikalnije desničarske političke partije i militantne grupe u Njemačkoj, koje su se ubrzo povezale sa sličnim formacijama u nekim drugim državama bivše Istočne Evrope, što znači da je đavo odnio šalu.

Padom Berlinskog zida i komunizma, pobjednički kapitalizam je samo odbacio šminku i raširio svoja smrtonosna krila u Istočnoj Evropi, gdje su ljudi naivno vjerovali u jevanđelje oslobođenja kroz ideologiju primitivnog užitka i konzumerizma. Ulice su danas osvijetljene i uljepšane, mrak je nestao, ali svjetla na kraju tunela više nema.

* A šta je bilo sa nama u bivšoj SFRJ nakon pada Berlinskog zida?

L: Berlinski zid za raspad Jugoslavije sam po sebi nije bio presudan, jer je proces njezinog raspada započeo već nekoliko godina prije toga, ali je možda baš zato bio razorniji.

SFRJ je imala otvorene granice, protok kapitala, ideja i ljudi, imala je vrhunske sportiste i intelektualce, ogroman turistički potencijal, njegovala je ideje bratstva i jedinstva, razvijala teoriju samoupravnog socijalizma, bila na čelu antiblokovskog Pokreta nesvrstanih, gdje je deklarativno zagovarala princip aktivne miroljubive koegzistencije među narodima, glasno je osuđivala kolonijalizam i neokolonijalizam, rasizam, aparthejd i tako dalje.

SFRJ je zbog tih svojih stavova bila veoma cijenjena zemlja na globalnom nivou. U arhitektonskom i opštem estetskom smislu, država je sistematski razvijala modernizam i pop art, a svi smo slušali muziku i gledali filmove koji su takođe prikazivani i na Zapadu. Čitali smo i Kapital i Bibliju, proučavali samoupravljanje sa temeljima marksizma, ali i Vinetua, Zagora, Dijabolika, a o cinizmu realnog kapitalizma najviše smo naučili iz Alana Forda.

Ništa od ovog ogromnog potencijala političko rukovodstvo u zemlji nakon smrti maršala Tita i njegove lijeve ruke, Kardelja, nije znalo pozitivno iskoristiti i pretvoriti u nešto (još) bolje i kvalitetnije. Svi su se bavili samo time kako ‘ubbiti oca’ i zauzeti njegovo mjesto, ili barem kako što brutalnije i banalnije raskomadati leš. Ekonomija, bratstvo i jedinstvo i sve ostalo krenulo je nizbrdo – političari i ekonomisti nisu imali nikakvu viziju kako se odbraniti od agresivne ekspanzije realnog kapitalizma – jer, naravno, političari nisu čitali Alana Forda.

Vlast je na kraju preuzela vojska bez kompasa i sve je otišlo u nepovrat. Jugoslavija je, u kulturnom i socijalnom, pa čak i ekonomskom pogledu, na neki način bila preteča Evropske unije. Nastala je u doba kasnog nadrealizma i hipersocijalnog realizma, vrhunac je doživjela za vrijeme modernizma, a raspad u postmodernizmu. Ona je u suštini, kao državni i stilski sistem zapravo bila eklektična i utopijska retro formacija, a ne homogena modernistička tvorevina.

Ra t na ovom području je, u neku ruku, bio logičan rezultat kraja utopijskih snova, i najvjerovatnije je do njega došlo i zbog viška nagomilane i nedefinisane, neiskorišćene energije. Budućnost novonastalih država i nacija na ovom području razvija se sada – i eksploatiše – pod patronatom Evropske unije, ali njihovi pregovarački stavovi su, naravno, mnogo slabiji nego što bi bili u okviru zajedničke jugoslovenske (kon)federacije.

U svakom slučaju, unutar EU, jugoslovenski narodi će ponovo imati priliku da preispitaju sopstveni kapacitet za međusobnu toleranciju i komunikaciju. I možda sad – po treći put – takav projekat i uspije. A možda i ne.

* Prije 4 godine boravili ste i nastupali u Sjevernoj Koreji, što je već samo po sebi nevjerovatna činjenica. Šta je bio vaš najsnažniji prvi utisak o toj nama zapravo nepoznatoj zemlji, drugi, treći…?

L: O tome smo već puno govorili, pa možemo samo ponoviti: Pjongjang, koji je tokom Korejskog ra ta od strane američkih bombardera bio potpuno sravnjen sa zemljom, danas je lijep, čist, dobro održavan i šareni grad s impresivnom arhitekturom i parkovima. Još više – izgleda zaista ‘pop-artistički’ – kao da ga je dizajnirao Jeff Koons ili neko od njegovih poklonika, i sasvim ga je moguće uporediti sa nekim od modernih američkih, ruskih ili kineskih gradova.

S tom razlikom što je Pjongjang vjerovatno najsigurniji grad na svijetu – ako ostavite stvari na bilo kom mjestu, niko vam neće ukrasti ništa ili uništiti imovinu.

Grad je naveče fino osvijetljen, ali samo otprilike do 23 časa. Tada se svjetla većim dijelom ugase, tako da nema nepotrebnog svjetlosnog zagađenja, a život se seli u privatne stanove ili – u našem slučaju – u hotelske barove. Sjevernokorejci su jednostavno, ali elegantno obučeni.

Vole se smijati i znaju za šalu, koju uglavnom razumiju samo oni. Ali se trude u komunikaciji. Uče i govore strane jezike; djeca počinju da uče engleski jezik sa 7 godina – upoznali smo Korejce koji su govorili i kineski, arapski, njemački, francuski, španski, itd.

Proizvode sjajno pivo, koje se zapravo smatra bezalkoholnim pićem. Za razliku od SAD, tamo slobodno možete piti pivo iz flaše napolju i pušiti cigarete u hotelima i barovima, bez rizika da odete u zatvor. A za one koji vole kanabis – Koreja je vrlo liberalna država u kojoj je posjedovanje i gajenje kanabisa u osnovi dozvoljeno.

Utisci o zemlji i njezinim ljudima su zapravo svakim danom bili sve bolji i bolji, ali jasno je da su nam dozvolili da upoznamo samo mali dio tog impresivnog utopijskog društva. No, vidjeli smo dovoljno da stvorimo svoju sliku o toj državi, koja je puno kompleksnija i interesantnija od postojećih predrasuda, što ih o Sjevernoj Koreji obično šire mediji po svijetu.

* Da li monumentalnost nastupa Laibacha ima veze sa revolucionarnim teatarskim pristupom Dragana Živadinova? Koliko ta Laibachova monumentalnost korespondira sa velikim revolucionarnim snovima Sjeverne Koreje?

L: Koliko je nama poznato Laibach ima veze sa teatrom Dragana Živadinova tek onoliko, koliko je u osamdesetim Živadinov bio inspirisan Laibachom. Saradnja između nas i Živadinova na nekim od njegovih predstava zato je došla spontano i organski. Danas Dragan sa svojom ekipom u teatru ionako razvija neku potpuno drugu priču, koja sa Laibachom nema puno zajedničkih tačaka. A u Sjevernoj Koreji svakako ima potencijala za monumentalni koncert Laibacha i ako nas opet pozovu, predložićemo im nešto u tom smislu.

* Kakav je odnos totalitarizma i demokratije, u njihovim realnim značenjima, u savremenom svijetu?

L: Prema staroj šali – dok je u liberalnoj demokratiji dozvoljeno sve što nije zabranjeno, u totalitarnom sistemu sve što nije zabranjeno je obavezno. Problem je u tome da se ta razlika briše, i da je danas liberalna demokratija sve više i više skup zabrana i zapovijesti, te strogih pravila i zakona, koji ne smiju da se krše, pa je dozvoljeno sve manje i manje stvari. Tako nastaje izraz ‘totalitarna demokratija’, sve relevantniji za definisanje stanja u aktuelnim demokratijama.

Taj je izraz popularizovao izraelski istoričar J. L. Talmon i odnosi se na sistem vlasti u kojem zakonito izabrani predstavnici održavaju integritet nacionalne države, čiji građani, iako im je dodijeljeno pravo glasa, imaju malo ili nikakvo učešće u procesu donošenja odluka vlade.

A to je danas uglavnom princip svugdje u savremenom svijetu, od SAD, do Rusije i Kine. Na primjer, klasičan primjer totalitarne demokratije u praksi je činjenica da vlada Srbije i Huawei postavljaju kamere za praćenje „svake ulice“ u Beogradu, što znači kamere sa softverom za prepoznavanje lica, registarskih tablica i analizu ljudskog ponašanja, a sve to kroz potpuno netransparentan proces, sa kojim javnost uopšte nije upoznata.

* Muzika Laibacha donosi jednu novu harmoniju koja kao da je iznikla na onom najboljem od svijeta klasičnog roka: milozvučnosti Bitlsa, neobičnim zvučnim prostorima solo radova Džona Lenona, vasionskim dahovima Dejvida Bouvija. Koliko je važno da u moru pomodnih muzičkih žanrova, neke klasične forme i visok kvalitet sadržaja, prenijeti iz XX vijeka, ostanu sačuvani za budućnost?

L: Bilo bi nam drago da možemo da kažemo da je to veoma važno, ali nije. No, to ne znači da nećemo učiniti sve što je u našoj moći da muzika ponovo postane važna.

* Kakav je odnos Laibachove elektronike sa onim što se danas podrazumijeva pod elektronskom muzikom – riječju, koliko je Laibach digitalizovan u ovom savremenom smislu?

L: Nemamo predrasude u vezi sa onim digitalnim, ali je i analogno kod nas još uvijek prisutno, kako u zvuku, tako i u samom procesu rada i nerada.

* Konačno, šta nas u bliskoj budućnosti čeka? Stvarna apokalipsa ili ipak nova zora čovječanstva?

L: Čeka nas stvarna apokaliptična zora čovječanstva.

Preuzeto sa Danas 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.