Pola kolača – Snežana A. Topalović

Tog jutra majka se nije probudila kao obično da nas isprati u školu. Otac je već bio izašao da okida snijeg do štale. Nas troje otišli smo u školu ne sluteći da se majka više nikad neće probuditi.

Išlli smo u kombinovno odjeljenje, tako da smo ja i moj dvije godine mlađi brat bili u istoj učionici.

Sestra je bila u drugom odjeljenju.

Naša učiteljica Nevenka bila je blaga i dobra žena, ja sam volio školu i imao dobre ocjene, dok je moj brat Milan školu doživljavao kao strašni sud i nije volio ništa što ima veze s njom.

Već poslije prvog časa, kada se vratila u razred zovnula je mene i brata da izađemo i u hodniku tihim glasom saopštila da nam je majka umrla. Onda je otišla po našu sestru i njoj rekla isto. Gledali smo se izgubljeno i plakali, ništa nam nije bilo jasno, majka nije bolovala, a nije bila ni stara, kako je onda umrla?

Ispred škole nas je čekala tetka Mara, grlila nas je i plakala, tetka je tu biće sve u redu rekla je. Povela nas je kući.

Kuća je već bila puna svijeta, a kada smo mi ušli kuknjava tetke Zore zaledila mi je krv u žilama. Naricala je i nabrajala „Kuku sejo, evo tvoje siročadi…“ Istrčao sam iz kuće i trčao kao da ću pobjeći od stvarnosti. Bio sam prilično daleko kad sam se zaustavio, sjeo sam ispod omore i cvokotao od hladnoće. Ne znam da li je iko primjetio da me nema, došao sam pred mrak promrzao i gladan, svijeta je bilo još više. Provukao sam se neopaženo i popeo na čardak, Milan je sjedio pokraj peći, prišao sam i zagrlio ga.

Promrzo si rekao je. Gdje si bio? U šumi rekoh. Nemoj me više nikad ostavljati Aćime. Neću Milane obećavam, sklupčao se pokraj mene kao mače. Jesi li je vidio pitao me? Nisam, a ti? Jesam. Jesi li se uplašio?

Nisam bolan, kako ću se uplašiti majke.

Nisam mu priznao da ja nisam smio ući u sobu.

I godinama poslije izbjegavao sam tu prostoriju, a ne volim je ni dan danas. „Gdje je Bogdan?“ – pitao sam ga.

Bogdan je bio naš najmlađi brat još beba. Uspavljuje ga seka, rekao je.

Studen koju sam navukao pod omarom još dugo sam osjećao, cijelu noć nisam mogao da se zagrijem. Budio sam se i trzao.

A studen u duši poslije majčine smrti ostala je još dugo i bila mi je teža od svih promrzlina. Milan je spavao pokraj mene kao jagnje.

Sahrane se uopšte ne sjećam taj dio kao da je gumicom obrisan iz glave.

Znam samo kada se sve završilo da je tetka Mara spremila Bogdana i rekla da će on biti kod njih dok ne jakne. Plakao je kad ga je ponijela, a i mi s njim.

Zna li on Aćime da je majka umrla, pitao me Milan.

Ne zna – rekoh.

Blago njemu. A što onda ovoliko plače?

Ne znam Milane, možda je gladan.

Život bez majke bio je težak nekada skoro nepodnošljiv. Sestra je kuvala stalno neke rijetke čorbe i pekla tvrd hljeb, ja kao najstariji, a imao sam samo 10 godina, vodio sam računa o stoci, dok je Milan s ocem radio ostale muške poslove.

Milan se potpuno povukao u sebe, i dok je majka bila živa bio je tih i stidan, a poslije njene smrti to je još više došlo do izražaja.

Oči su mu bile tople i tužne istovremeno. Tješio sam ga, a i sam sam krijući plakao.

Učiteljica je poslije majčine smrti bila je još blaža prema nama, sušila nam je odjeću pokraj velike bubnjare u učionici, kuvala nam čaj i stalno pitala treba li nam šta?

Dobra naša učiteljica, tek sada shvatam njenu veličinu.

Brinuo sam o bratu i sestri najbolje što sam znao, a činilo mi se da o meni niko ne brine.

Tetka je rijetko donosila Bogdana rast’o je k’o iz vode. Radovali smo se svakom susretu i plakali kad ga je ponovo odnosila.

Učiteljica se te godine udala i dobila premještaj u susjedno selo. Udala se za očevog rođaka. Bili smo tužni kad je rekla da nam više neće predavati, smirila nas je obećanjem da će nas obilaziti.

Aćime čuvaj Milana i Milenu uči s njima, škola je važna. Hoću učiteljice obećao sam.

Kao zamjena stigao je učitelj Bugarin Vasil Ilijev, nizak, tamnoput čovjek oštrih crta lica. Imao je one Hitlerovske brkove koji su njegovom grubom licu davali još strožiji i grublji izgled. Takav je i bio strog, ljut, grub i često pijan. Tukao nas je za svaku sitnicu, Milana čini mi se više nego ostale loše učenike. Milan nikad nije plakao što je učitelja dodatno razjarivalo. Samo bi ispružio svoje crvene promrzle žuljevite dlanove i mirno primao udarce. Znate li vi kako izgledaju dječije žuljevite ruke i kakav moraš biti da udaraš po njima? Tog dana udarao ga je kao nikad ili ćeš naučiti ili proplakati bjesnio je učitelj. Milan je gledao kroz prozor onim svojim tužnim očima, bio sam bespomoćan. Plači Milane, plači uzvikno sam kroz suze, a onda i ja dobio šibu.

Zamišljao sam kad porastem veliki kao daidža Todor (a on je bio najvisočiji čovjek kojeg sam vidio) kako ću učitelju vratiti svaki udarac, to me je smirivalo. Nikad nisam porastao toliko, mada je učitelj dobi svoje.

U školi smo imali užinu. Srijedom je bila marmelada, zbog toga smo srijedu najviše voljeli.

Marmelada je stizala u drvenim sanducima i bila je toliko čvrsta da se mogla rezati nožem.

Rajko, naš drug iz razreda, bio je stariji od nas, kasno je upisao školu, a već je jedan razred ponavljao, kada je pojeo svoje sledovanje, zatražio je još. Učitelj koji je već bio pijan uzeo je cijeli somun i natjerao Rajka da pojede, negdje na pola, Rajko je počeo plakati.

Jedi! Vikao je. Jedi!!!

Rajko sutradan nije došao u školu, ali je došao njegov otac Milivoje naprešit čovjek krupne građe, strah i trepet sela, ljudi su ga zbog te njegove prijeke naravi izbjegavali, ništa nije rekao samo je prišao učitelju i počeo da ga udara, tukao ga je dok ovaj nije izgubio svijest, a onda je pljunuvši na pod rekao pu majku ti Bugarsku, ti ćeš silu provoditi!

Izašao je zalupivši vratima. Kako sam samo tada volio Milivoja postao je i ostao junak mog djetinjstva.

Rajko više nikad nije došao u školu, Milivoja je odvela milicija, a nama je cijelu sedmicu dolazio Milenin učitelj.

Bugarin nas više nije tukao.

Bližila se krsna slava Sveti Nikola, prva bez majke, tetke su došle da pomognu oko pripreme, mi djeca posebno smo se radovali slavi što zbog kolača, što zbog poklona koje su nam tetke donosile. Sve je to bez majke bilo drugačije.

Trpeza je bila bogatija nego obično. Gosti su se smjenjivali, mi djeca muvali smo se oko stola pomagali koliko smo znali. Kada je došao red da i mi večeramo, na vratima se pojavila učiteljica Nevenka, jeste nam sada bila strina, ali mi smo je i dalje doživljavali samo i jedino kao učiteljicu, sjela je pokraj mene i Milana. Milan se postidio i pobjegao na čardak, nije više silazio. Ne znam zašto, ali bilo me stid da jedem pred njom, pričala mi je nešto, a ja sam samo gledao kako kolači sa tanjira nestaju, čini me se prije bih crk’o nego pred učiteljicom uzeo kolač.

Kad su se gosti razišli jedni kućama, drugi po sobama, otišao sam do špaiza vangla od kolača bila je prazna, bio sam tužan i ljut.

Otišao sam gladan na spavanje .

Milana sam zatekao u nekom poluležećem položaju u rukici je držao kolač, probudio sam ga da se namjesti.

Evo Aćime, ostavio sam ti pola kolača rekao je bunovan. Gledao sam te tužne mile oči, prvi put poslije majčine smrti osjetio sam toplinu u duši, osjetio sam da nisam sam, da neko brine o meni.

Nestala je studen. Zagrlio sam ga i plakao, plakao od sreće što ga imam, njega baš takvog, stidnog dječaka sa tužnim očima, najlošijeg učenika i najboljeg brata na svijetu, mog Milana.

Piše: Snežana Aleksić Topalović

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.