Priča majke jednog maturanta

Toplo majsko predvečerje, svečano i uzbudljivo, davalo je nadu da se ova prilično teška svakodnevnica, može donekle i savladati. Mislim da nije bilo osobe bez osmjeha na licu, posebno roditelja. Ponosni su na svoju djecu. Izgledaju odlično. Prelijepi su svi…bez izuzetka. Odrasli su.

Kroz duge i glasne aplauze i poneko zviždanje sa strane, čuo se drhtav ženski glas kao kroz plač. Neobično za ovakvu priliku. Odvraćao mi je pažnju.

Da je iko sa strane posmatrao nju i mene, možda bi rekao da prisluškujem?

„Srećna sam večeras. Ne mogu reći da nisam. Jes’ da sam se namučila ovih dana. Sve skupo…te odijelo, te cipele, te uplata za večeru. Ali ne žalim. Zaduži se čo’jek. Zadužujem se evo čitav život.

Kad sam starijeg sina ovako ispraćala, bila sam i raspoloženija i veselija. I on je bio odličan djak. Reko’ završiće fakultet, naći će posao pa će nas izvući iz bijede. Nećemo više morati otkopavati kamen i prodavati ga.

Ali, evo kako tad, tako i dan danas. Ne tako no, nek’ su mi ova djeca zdravo, još gore…”

Drugi dio ove priče nije nastao kao prethodni, koji je zaista bio rezultat neke vrste prisluškivanja. Prosijeda gospodja, ispijenog lica se sada obraćala direktno meni. Pažnja svih ostalih ljudi u okruženju je bila usmjerena na bilećku mladost i ljepotu.
Gospodju nisam poznavala lično, ali me jako pogodila njena priča, pogotovo večeras, na ovakvom mjestu, u ovakvoj prilici.

“Moj stariji sin je redovno završio fakultet. Nije bilo lako. Nikad dinar stići. Sve iz duga u dug. Muž i ja smo otkopavali kamen i prodavali ga. Imali smo i nešto šume, pa i drva bi ponekad prodali, ali nikad kraj s krajem sastaviti. Dug moraš vratiti, a nemaš odakle. A,kako dijete s fakulteta vratiti? Hiljadu mi je puta došlo u jezero da skočim. Ali, ‘ajde šta si opet uradio. Izdržaće se zar nekako. Evo položio je ispit juče, pa će sljedeći za koji dan. Pa kad diplomira izvući će nas iz bijede. Ta se struka traži. Iz prve će pos’o dobiti.
Ali, da vidiš jada. Završi se fakultet u roku. I prosjek dobar. Ali za kog djavola kad je evo na birou pune tri godine. I pune tri godine sa ocem u Rogošini i Hadžibegovom brdu. Sve radi k’o što i sami radimo, Boga mi isto k’o da nikad u školu kročio nije.
Kaže moja zaova kad dodje iz Beograda: „Lijepo li je ovo Hadzibegovo brdo. Pogled na njega dušu odmara.”
A, ja kažem: „Nalet ga bilo. Životi nam u njemu ostadoše.”
I nemamo ih više. Muž mi je ima mjesec dana na onkologiji u Trebinju. Kako neće, kad od rata nijedan dinar u kuću ušao nije, što nije od kamena zaradjen. A ubilo ga najviše što rodjeno dijete gleda kako propada. Vjeruj, ima još ovdje roditelja, koji bi ti istu ovakvu priču ispričali. Ali, možda su oni hrabriji. Neće dozvoliti da im ovu noć upropasti razmišljanje o sutrašnjem danu.”

Maturanti su već odavno prošli kroz grad. Kolone ljudi su se rasule na različite strane po restoranima, kafićima, na šetalište. Potpuno sam sigurna da je prosijeda gospodja otišla pravo kući. Zabrinutost joj nije dozvoljavala da uživa i da bude ponosna večeras.

Maturski defile je ostavio jake utiske širom čitavog grada, dok je u meni vladao neki čudan osjećaj….mnogo drugačiji od onoga sa samog početka priče.

Lipa je imala neobičan miris, a sjaj Bilećkog jezera nije bio isti kao prethodnih večeri…

Izvor

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.