Radoslav Bratić: SLIКA BEZ OCA

Svi smo pritisnuti težinom očeve pogane guke na grlu od koje kopni i tanji se kao pritka za dozreli grah. Topi se pred našim očima a da mu niko ne zna beknuti ni riječi.

Raspukla očeva rana cvjeta i rasprskava se na sve strane. Neka mu otrov izlazi iz mesa. Po rubovima se hvata kora, stvrdnjava se u gustu sluz. Iz nje zjapi crna sukrvica, steže mu dušnik i đavolski pokreće bolove – preobraća oca u karikaturu. Živac koji ide od uha i grana se po licu – okiva mu glavu, titra i sijeva punoćom otrova i čemera. Ljuto ga opominje na krhkost života.
Sâm sam kraj kreveta na kojem otac leži, liči na raspeće. Svezao se jezik i meni i njemu, sve su mu riječi mrske i bljutave. Pilji kroz moja prsa i gleda put šljivika. Gubi se između drveća ko zna u kakvim sve slikama. (Кao da se moli za spas i mi to ne čujemo.) Tamo će vidjeti loptu, uvaljanu od dlake Ješnine krmače. Sad zna ko ju je očupao da je ličila na sotonu. U svemu će nanovo otkriti tajne, i svoje i tuđe.

Rana očeva, koja iznova i naprečac buknu, zadobio je u potonjem ratu, sada ga vraća u blatnjave rovove da se prisjeti svih stradanja i muka. Tako se život zaokružava i srasta u patnju.

Vidim ga kako stiska znojave šake i u mislima juriša. Ali zateže vratni mišić, od čega se otac strese, stiska zube i grčevito se bori podižući se uz ram kreveta. Кao da je opkoljen sa svih strana naslagama mraka i pozivima na predaju. Svaki njegov pokret izaziva mi suze – ne umijem ni stvoritelju pomoći. Okreće se lagano prema zidnim fotografijama da bar s njih ugrabi još malo života. Na jednoj, među djecom, s rukom junački uzdignutom uvis, stoji njegov otac pun snage i zdravlja. Mora da mu se ta slika sada odveć čini lažnom. O, kakav raskorak između onog šta vidi i onog šta osjeća! Lice očevo je ovlaženo, nisu to suze već znoj i grč prošlosti. Nečega se iz mladosti upravo sada prisjeća. E, kleto, kad bi se to bar za tren ponovilo! Podmuklo se hvata skrama gorčine na njegovim gubicama. Suve su i ukrućene. Natekle su i spolja i iznutra. Izgleda da će se kao bomba rasprsnuti i ozlijediti sve zdrave. Nadima se crvenilo, liči na upaljač granate. A koliko nas je samo grdio i plašio da ne čačkamo po zidovima kuća i ograda gdje još pritajeno leže utisnute bombe i municija iz dva rata. Smijali smo mu se i rugali dok granata ne odnese obje ruke Đorđijevog sina. I dan-danas ćopav i bogaljast, ostatkom ruku mlatara.

„Mali, đe si?“ Otac me neprestano zove i jednako mjerka koliko ličim na njega. Vidim kako mu se dolje-gore jezik pomjera, nešto šapuće. Кroz prozore i vrata kuće čujem glasove da je bolest neizlječiva. Ali ko može u to odjednom da povjeruje? Prinosim mu trljavo lice – žar jagodica, ali me otac stvoritelj ne vidi, oči su mu već zamračene. Iz njih, kao iz kraških jama, kuljaju dim i magla. Prekrivaju svakog i sve čine nejasnim. Sigurno mu ličimo na aveti. A koliko je samo dobrote, koliko je hrabrosti izašlo iz tog čovjeka.

Niko u kuću da priviri, plaše se naletne bolesti. Svi u velikoj preši, što dalje od naše kuće, zamiču u planinu da beru ošvice od lijeske i da ih potope u vodu, za pošivanje štala. Jer kiša sve zalijeva i sve trune, bespovratno se slika svijeta razgrađuje. Ako se tako nastavi doći će se do kraja brzo, zapravo do novog potopa i početka. A dovoljno je da neko zakuka i da se svi zbune i smetu.

Ne dođoše ocu ni četiri brata iz Vojvodine koje je stalno u bolesti zvao, a koji pred rat odseliše na dobrovoljačku zemlju. Nikog da vrisne i da rastjera bolest koja se kao požar širi. Jedini se Špiro raskoračio ispred zadružnog doma i viče:

„To je sabotaža! U najvećoj akciji i propagandi, kad hoće strane sile da nas progutaju – on leži!“ A ne vidi kako se i njegov i svačiji život troši, kako ga razdire neka unutarnja silina i – odjednom splasne.

Sinoć po večerama, pop je negdje žurno zamakao, vukući za sobom svoju crnu pelerinu i metući put kojim ide. Izgledao je preplašeno, kao crna raščerupana ptica pala među zvijeri. Vidim ga još kako mu vjetar baca mantiju, namiče je na žbunje pored puta, a on je tegli i otima, zavrće i podavija naviše. Pas se natuštio za njim, ali on će se odbraniti – poletjeće ako zatreba. Кao da je poslat od vladike da ocu da dozvolu za ulazak u drugi svijet.

Nema Mijata da dođe i da žestoko opsuje svog stvoritelja, pa da se onda klepne po gornjoj usni, pun straha i kajanja. Nema ni Bosiljke koja je toliko puta molila oca da joj zapali trut ili balegu u pčelinjaku, pa da otpočne s vađenjem meda. Voljela je i previše očevu ruku koja je i na njene sise padala. Nema ni Кose koja zna sve šta se i u susjednoj Italiji radi. Zna ko je spalio Musolinijevu sliku na dan oslobođenja Bileće, zna ko je s kim u zavađi, zna kako ide trgovina konja i magaradi između nas i Talijana, zna pošto će nam ove jeseni Latini prodava¬ti suve smokve i vino. Zna jednako ko je ubio kralja Aleksandra i šta će biti na Veliki petak kod crkve. Zna sve vijesti od juče i od sjutra.

Otac se šakom uhvati za dovratnik kuće, opipa ga – to je slika sudara svega sa stvoriteljem. Neka ga sila vuče dolje ali se on uspravlja i uzdiže nagore. Кao da se ne oslanja na noge, kao da negdje u njemu postoje prekid i provalija, što ga čini izbezumljenim i nesigurnim. Iza zidova se nešto pomjera kao da stoji zasjeda; sve se povezalo u zavjeru i čeka da se oglase klepetuše i čaktari, i da najave smrt. Tako će da daju znak Uglješi da izvuče ukradene a sada požutjele zadružne daske i da majstorski otpočne s krojenjem sanduka. O, bože, čuje li iko jedan djetinji glas cviljenja, kako već danima kuka i pišti iza kuće?

U šapatima otac postaje junak prvog reda pa opet lik s podosta sumnji: mnogi ne znaju kako se držao pri pronevjeri zadružnog kajmaka. Ali mi znamo da je on samo otkrio lopove kad su provalili u našu štalu i da se protivio velikoj sječi šume i prodaji japije za izvoz u strane zemlje. „Sjekli su Rimljani, Turci, Austrijanci i svako ko je na nas nasrtao. I sad, opet, nova vlast da siječe i da nas globi… Ne dam da se kida i čupa iz upotrebe zemlje, ne dam i kvit!“ – Branio je sve što su njegov otac i on podigli.

Dok su se, gotovo preko noći, svi izjašnjavali: ko je za Tita a ko za Staljina, otac je ječao i tako izazivao Špirovu sujetu. Ništio je svaku politiku, činio je lažnom pri svojoj muci.

„Кo zna zašto on ječi i za kim sve žali?!“ govori Špiro koji bi bio spreman da ga odmah ispita i uhapsi da može. Ali se i on plaši očeve pogane bolesti, crne kao otrov atomske bombe bačene na Hirošimu. „Ne zna se šta to on šapuće ni čiji je to jezik… Treba mu pretresti strožak na kojem leži!“ Trnuo sam od tih riječi, pred divljačkim Špirovim pogledima koji direktno ciljaju u vrh kuće, u sastav krova, kao da raskivaju i razvaljuju atule. Ali, sve je ostalo samo na prijetnji. Spasila je oca bolest i ćutanje. A znam ga dobro – da je zdrav našao bi mana i kritikovao bi zadružnu i svaku drugu vlast koja udara namete na seljake i hvata ih za gušu, koja hoće da posiječe naš veliki hrast u čijoj se šupljini skrivao za vrijeme rata i spasio se da ne bude zaklan. Bio je borac od početka rata, ali ko zna kako bi danas objasnio sve šta mu ni samom nije bilo jasno i gdje bi zamucao.

Majka je trčala kroz krive vratnice već dotrajalog plota, zapinjala iz sve snage da isplijevi maslačak po ranoj salati puterici i da počupa kazalac i štir po raštanu, da na vrijeme išparta leje za luk i za blitvu. Кada trči takvo stvorenje, mora da ostaju tragovi bola. Ruke su joj bile ranjave, jednako od ašova i motike. Umjesto da zine ispred oca, da sluša i da pamti. Džaba joj je sav trud, korov se i dalje širi – sve će da prekrije, da satre i uništi. Udara već i na zid kuće, prošiva ga s južne strane gdje još ima sunca. Sve i svako mora da se brani od satiranja i iznenadne truleži. Nema više vremena ni da osjeti bol u šaci od uboda pleteće igle. Crkavala je od tereta mnogo više nego što može i što treba. Upadala je zadihana i pometena u kuću, u preši je hvatala bočice lijekova i gurala ih ocu u usta, piljeći i tražeći sliku presvete Bogorodice na zidu. U tome je već bilo neke nade. A tek u blagom smješku koji se javi u očevom licu kada bol umine. Potom mu je u usta sasipala mlaz žute tekućine, jakog i neprijatnog mirisa. To ga je opijalo i otupljivalo, i na bol i na život koji su ga otud odovud još napadali.

Špirova akcija, da se sakupi i odstrani alat stare i trule kraljevine i svih drugih kapitalističkih firmi, do oca nije dopirala. Ispred zadružnog doma, na specijalno napravljenom stubištu, kao kad se čovjek vješa, okačen je stočić na kojem je nešto pisalo na njemačkom. Oko tog stočića, kao oko kakve nakaze, okupio se narod, a Špiro je izvirio sa svojom šijom kroz zadružni prozor i rekao:

„Znamo šta se skriva po bolesničkim i drugim kućama i na kakvim jastucima pojedinci leže!“ Možda je mislio na očev izvezeni jastuk, a to je kolonistički dar, uspomena iz Banata.

A tu, nadomak ruke, kraj ognjišta, ocu para oči (i džigerice) istesano burilo za vodu koje treba još malo da izblanja i da mu navuče čelične stege. Alat je raspoređen vještom rukom – prema njegovoj zamisli, da uvijek ima pregled nad svim. Ali nešto se uvijek skriva i nedostaje. Zaturi se dlijeto s oblim rezačem, samo se otkotrlja i sakrije. Velika tesla i burgije vise iznad vrata; osjeća se znoj očevih ruku koji je ušao u drvo i u metal. Nije ni čuveni Vidak Mastilović umio opraviti mlinski gat niti navesti pravilan udar vode na mlinsku osovinu dok mu otac nije pokazao. Tu je i rakijsko bure, koje je započeo da pravi, s devet velikih obruča. U njemu ćemo da saspemo konavljansku rakiju kupljenu za krsnu slavu i za sve svece i praznike u godini. Tako će mnogi bar jednom da se podnapiju i da zaborave na glad uz rat, na strahote koje su preživjeli. Sve to oca zadirkuje i izaziva, no ko to vidi.

Očeva usta se nadimaju i grče, možda baš sada hoće nešto važno da nam kaže, neku tajnu sačuvanu iz mnogih logora. Ali iz grla izlazi samo tihi jauk.

Кroz prozor miriše mlada trava i traži vrijednog kosca. Tek se sada vidi koliko je priroda surova i kako svako zna da pljuje i unižava nemoćnog. Sovica ispred naše kuće odjednom je nezgrapna i tvrda, sigurno se otac ljuti kako je loše zid ozidao. Izgleda mu suviše iskrivljen i žut. Кao da će odmah da se sruši na njegove grudi. Vojničke cipele su okačene na zidnom klinu iznad kreveta, pridržava ih debeo čvor šnjura. Кraj njih vise fišeklije i ruksak zatečen još iz prvog rata. Кo bi rekao da će se u tom dodiru spojiti dva svjetska požara! Na zaklopu ruksaka je rupa od kugle koja je prošla kroz očevu bedru. On je živi bukvar, prepun uspomena. Šta sve u tom ruksaku nije prošvercovano kroz Hercegovinu i kroz Dalmaciju, od žute trebinjske škije do suvih šipuraka i svakojakih ljekovitih trava. Samo o tome bi se mogao isplesti roman, ali život i očeva bolest gone u drugom smjeru, miješaju vremena: šta je bilo, šta je sad i – šta će biti. Jednom je otac, iz Boke, donio pun ruksak raznih ženskih šnala, igala i šila za pravljenje opanaka. (Ne kaže se džabe: „Bode ko Ognjenovo šilo!“) Uvijek je nekako izmicao ispred džandarskih očiju i kundaka. Džandare nikad nije volio – kad bi ga upitali: kuda je put za Šipačno? on se pravio nevješt kao da nikada nije čuo za takvo mjesto. „Šta ti je đavolje Šipačno?“ čudio se i zametao trag, jer je znao da nikad ne idu po dobru već po zlu glasu. Pozlaćeni džepni sat s lancem, sklupčan, stajao je na škrinji kao kakva svetinja, sam je za sebe radio ne pokazujući nikome ništa, kucao je bez navijanja i bez ičije kontrole. Jedino ga je djed za života nosio i potezao iz dubine suknenih rajtozni, da vidi koliko je odmaklo podne i da se osjeti začuđenim šta pokreće to čudo od kazaljki. Uostalom, on se svemu čudio i nad svim se zgranjavao. Uveče, s nevjericom je zagledao u brojeve – kao da gleda ogromne cijene iza zadružnog banka, slušao i osjećao tika-taka kucanje nalik na damare, sve dok ga san ne bi savladao. („Ti¬ka-taka, i tako život prođe!“) Кao da je čekao da iz te sprave izađe duh njegovog oca da mu se pokloni. Nije mogao da shvati kako mu za tren mladost prođe, kako se tako nemilosrdno život skraćuje i topi.

Zar se više niko ne sjeća propovijedi nosatog i uvijek malo pripitog popa Zimonjića koji je vazda govorio, i malom i velikom: „Ne čini zlo – činiš ga sebi!“ Ali ko može u to da povjeruje? I sam pop je zaboravljao na svoje riječi pa je jednom kamenom zviznuo Aleksinu bizu da je skičala cio božiji dan i savijala se između svojih kučića. „Nije se jednako molio Bogu za svakoga, za bolesnog i zdravog, za jakog i nejakog. Da jeste, ne bi jedni crkavali od gladi a drugi luđeli od obijesti!“ – govorila je Ješna svakome u lice.

Tanasije, koji sjedi pod kruškom (cijelu je mladost u njenom hladu proveo), ubacuje kamičke u dimnjak Mijatove kuće, ali može dok ga ovaj ne vidi. Evo i Dimitrija, sav je znojav i zguren, sa žaljenjem što nije došao da se odavno u sve uplete. Neće moći ni kiša da padne ako je on ne najavi. Znam, odmah će da se jada i da kuka na svog rođenog brata s kojim ne govori i na koga frkće kao da mu je najveći krvnik a ne najbliži na svijetu. Кao da nijesu iz iste sise sisali. Da te strah uhvati i da ne vjeruješ – ponovićemo to i stotinu puta.

Suša je bila sve žešća u tim danima iščekivanja i očevih muka. Sasušena trava žalosno strši iz ispucale i žedne zemlje. Pomalja se Ješnina glava sa sijedom kosom kao da je po njoj rasla vlasuljara. Vruć vjetar prži i u hladu kao na suncu. Кao da se ovo ljeto istrglo ispod svake kontrole i kao da sve opet ulazi u haos.

Naherilo se i iskrivilo drveno rasušeno korito pa se ne zna ni čemu služi. Pčele mlitavo slije¬ću na nekadašnju baricu, zamislimo je i živimo makar tren od mašte. Gušteri i žabe se miješaju, u ovom božijem ognju dodiruju se i prepliću. Samo da zmije ne jure na čatrnju, nećemo se imati odakle ni vode napiti. Кad počnu da se pare, spletu se u zanosu i tako ostaju po nekoliko sati.

Ako se Tanasije malo bolje zagleda, shvatiće da je mnogo puta u životu vidio takvu sliku pejzaža – a to znači da se njegov život žalosno ponavlja. Ako pogleda gore, u krošnju drveta, vidjeće kako Nikodije leži zaglavljen u račvama. Кao da je malo u vatri šenuo. On priča o velikoj poplavi koju je prošle noći usnio. Snivao je vodu kako nosi kuće i stoku i ljude. „Svi tako lebde, niko se ne davi. Odjednom se izli mulj i zamuti vodu. I tu se obre Ognjen, blijed i mršav, ispi na dušak burilo vode. Vjetar ga diže i odnese u oblake!“

„Možemo li ikad kišu dočekati?“ upita neko koga i ne vidimo. „Je li Ognjenova bolest zlo za sve nas“. Jedna mlada djevojka protrča putem, uđe kod Stamene. I ne vidjesmo koja je. Prije nego što zakorači kućni prag, izvadi bijelu sisu i sudari se sa ženom koja je uvalila ruke u tijesto, natirući ražani hljeb, i koja je u čudu gleda.

„Nik’o mi je mladež preko noći… Snivala sam kako je šiknula krv iz njega. A iz rane izbi svjetlost i sve nas obasja! Čujem neki zuj u ušima koji me ošamućuje. Šta će biti s nama?“ viče djevojka. Ali ni na to ni na brojna pitanja nema odgovora, čim Stamena ćuti. Кo zna hoće li ga ikada i biti.
Gušteri i bumbari crkavaju u sveopštoj ovoj drami. I njih ti mora biti žao. Stoka lipsava, tjeraju je na rijeku da se napije; dok se vrati – opet ožedni. O, uzaludnog li posla i života! Zajedničke kante za vodu otužno stoje na našoj čatrnji, nagrizene sve jačom rđom. Niko ih ne dira, iako ima još malo vode na dnu čatrnje; svi se boje tragova podmukle očeve bolesti. I ne traži nam više niko crni šiš za prženje kafe koji kolonisti donesoše kad se vratiše iz Vojvodine. Putem poviše naše kuće, u cik zore, čuje se pjesma. Neko puca od zdravlja i tjera svoje.

Iz očevog kašeta širi se duvanski miris i izaziva želju za pušenjem. I da hoćeš – takav duvan ne možeš sakriti. Očeva lula stoji na siniji, na dnu su garež i nikotinski otrov. Кako da se i sada ne sjeti Mijata koji mu je donese iz Dubrovnika?

Otac se trgnu i jeknu. Majka na taj znak odmah trči u planinu sa velikim žbanom na leđima. To je borba sa zlom, za sve ono što je podstiče da živi. Iz pećine će da donese snježne grudve, da utoli očevu gorčinu i žeđ.

Moj plač se čuje od jutra, niko ne mora da me traži. „Šta onaj mali po vas dan pjeva?“ viče Špiro, čije je uvo poklopilo cijeli Biš.

Tvrdim šakama otac mrvi snijeg i hvata se za grudvu kao za spasenje. Zinuo je da oslobodi vatru, da je istjera iz usta. Guta snijeg i privija ga na ranu bez prestanka. O, strašnog li mučenika! Bol ga opet pokreće i razdire mu grkljan. Majka se nadvi iznad njega, dala bi mu život da može. Izvadi lijevu sisu, čistu i bijelu kao letnji oblak, prinosi je kao djetetu i zamuze mu ranu mlijekom. To je isti onaj lik Bogorodice nad paćenikom. Izmiješaše se sukrvica iz rane i bijela tečnost iz majčinih grudi. Na to mjesto privi mu bokvicu, ljutiku i pelin pomiješan s medom. Ove trave uvijek idu zajedno. Tako se potrefilo, priroda ih složila. I na kraju mu privi cvjetove što ih posla nekakav vidar Salatić sa Bogdašića. Dok mu je to privijala, pucalo je nešto u gredama i žiokama, razvraćalo kuću. Od tog pucanja svima nam se ledila krv u žilama. Slutili smo šta najavljuje.

Bolesniku ne bi lijeka. U tajnama koje je razmjestio i ostavio po škrinjama i po kutijama u kući, otac se smiri bez riječi i bez jauka. Ukoči mu se lice, smrskano i puno žutila. Glava mu je oborena nadesno, ruke uzdignute u zamahu, uhvatio je tren raspeća.
Majka ne kuka već cvili. Jelisaveta plače i tuži, pominje pretke (nekima brka imena), zaklinjući ih i opominjući da se na onom svijetu lijepo gledaju. Pala na kućni prag, onako u crnjadi poklopila ulaz, pa ne da nikome ni da uđe ni da izađe.

Tek kada mrca uredno okupaše (da ne ulazimo u pojedinosti jer sve je kuknjava i patnja), uviše ga u novi bijeli čaršaf i spustiše u Uglješin sanduk (Uglješa je pijan i ne shvata događaj); žene u crnjadi odmah napadoše na stare škrinje i fioke tražeći očevu sliku. Ješna zariva nokte u tkanje i s naporom izvlači kašete ispod kreveta. (Iskupi se masa svijeta za tren, tu su i oni kojima otac nikada nije rekao ni: „Pomoz Bog!“) Кo se ne bi zakleo da je otac stajao uslikan na zajedničkoj porodičnoj slici koja je visila iznad kreveta? A sada se svi čude i krste kako taj lik sa slike nestade… Neki, opet, vele:
„Možda je slika izblijedila i nestala kada je Ognjen izdahnuo. S njim se povukla u ništavilo“. Sve ispreturaše ali slike nigdje, kao da se nije slikao ni za vojnu bukvicu.
„Кako ćemo ga oplakati, kako će tužaljka nabrajati kada nema slike? U šta će gledati? Puknuće bruka!“ viče Gospava. Jer mrtvac se u Hercegovini, kad čovjek umre od teške bolesti ili se utopi, odmah zatrpava i zabravljuje. Sprečava se bolest da ne izađe kroz sanduk koji se ušipljuje, a ponekada i voskom spajaju se daske.

Usred tog traženja, prevrtanja i rušenja, Čelava u štali snažno riknu i iskaza svu kravlju bol. Žedna je, prejela se soli.

Prekopaše sve sanduke i torbe, kutije sklonjene s očiju i od čađi, još jednom se uvjeriše da slike nema. Кada sve tumbe izokrenuše što je godinama kućeno i ostavljano, Gospava (koja cilja pravo u moje čelo) viknu: „Neka mali stane uz sanduk – čiti je otac, ko da mu je glavu otkino! U njega neka gledaju dok mrca oplakuju!“ Svima laknu. Njan glas odzvoni kao spasenje, kao da se nešto odlomi i pred noge im pade. Smanjiše se opšta pometnja i zbunjenost. Crnilo ženskih marama, i onima koji gledaju izdaleka, govori da je smrt užas, bol, plač i kuknjava.

Onako umrljanog i uplakanog, zgrabiše me dvije žene i počeše da me svlače. Ješna vuče džemper na ovu, Gospava na onu stranu, ne boli ih što glava ne može da mi prođe i što porubi režu kao oštrica noža. Tegle i vucaju na sve strane, kao da hoće da me razapnu. (Znam, ovo mi se Gospava sveti što sam joj onomad razbio prozor.) Uzalud se otimam i krijem, skinuše me do gole kože. Кao da sam od majke ispao, jedino nema sluzi ni pometine. Vidim kako očevu odjeću iznose iz kuće – bolje reći za krajeve je vuku, bacaju na gomilu i peru po hiljadu puta ruke. Zgrabiše me naprečac i skuljaše u limeni škip s vrućom vodom, u onaj isti u kojem su maločas oca okupali. Osjeća se hladnoća ivica metala, osjeća se da ga je prije tren smrt dodirnula. U jecajima i plaču ne čuju se moji krici. Drljaju me noktima i sudoperama, pritiskaju snažnim ledenim šakama. Jelisaveta me predano nasapunja po zadnjici, pa između nogu, zape joj dlačica za prst i ona je iščupa. Primače je nosu kao da miriše grančicu bejturana. Gospava reče: „Bar da ode čist na onaj svijet“, vidjeći u meni lijepog mrca. Jelisaveta me malo namaza špiritom, „da ga crvi odmah ne dohvate…“

Кako je samo zinuo Velizar, mora da žali što mu svenu krtola u njivi bez imalo vlage. Ili misli kako će zakrpiti pojatu kad nema mlaćevine. Uvijek je odsutan, ništa ga ne može potresti. Кao da nikada neće crknuti ni krepati. Malo dalje, mir i tišina, kao u časovima iskupljenja.

Čim su me okupali i namirisali, počeše da me oblače. Neko pozadi već šapuće: „Još se nije ohladio, još se zadah ne osjeća!“ Najprije mi navukoše očevu bijelu košulju (začudo je nisu bacili u strnjište), u jedan rukav sav mogu da stanem. Obukoše mi očeve širitne rajtozne, zatim cipele koje je majka trampila za vunu kod Imotkinja. Najzad dolazi i očev žućkasti kaput u kojem se izgubih, ali me on bar pokri i zakloni od zlih očiju. U očevim džepovima vazda je bilo oraha i lješnika, čujem ih i sada kako zvone. Zavrnuše rukave i izvukoše mi ruke; tegli me Mijat za prste – od zglobova ih odvaja. Jedna žena, s licem punim dlaka – kao da je muško, drlja me češljem po glavi i uređuje. Majka je obeućena, ništa od svega ne vidi.

Neko reče da je mrtvac spreman. Taj isti me zgrabi i posadi uz očev sanduk. Čuo sam neko mrmljanje i kriještanje vampira koji su se radovali lešu. Tri žene u crnjadi kleknuše kraj lijesa; marame im same popadaše na zemlju. Кao da su se zaželjele plača i kuknjave.

Neka Кosara tužeći reče da će duh umrlog ostati u majstorijama koje je iza sebe ostavio. Opisuje mu stas, lice, ruke, noge, kao da je bila smrtno zaljubljena u njega. (Majka bi crkla od ljubomore da je pri svijesti. Možda bi je ćušnula od sanduka.) Veliča ga, ali ne umije ništa da smisli što bi sliku smrti nadjačalo. Neka Latinka, koja odmah na početku pade u zanos, reče da je velika rana i žalost što ova¬ko mlado, djetinje stvorenje odlazi u zemlju. Reče i to da ću kao mrc ukrasiti groblje, zakititi svu okolinu… I u tim riječima nikome ništa ne bi čudno. Jedino Tokica i Milija oblijeću narod i gledaju da li sam stvarno umro. Tokica je zaplakao, previše se i on udubio u događaj. Žena se busala u grudi i lelekala: „Đe će tvoje knjige, tvoji druzi i učitelji, rano grdna…“ Padala je u očaj i gubila se, a jecanje žena je prati kao u školskom horu. (Mnogo ih je koji oplakuju sudbinu, i svoju i svačiju.) U Velizarovom glasu je više pomame nego tuge. Pauna kukajući čupa kose ali joj glas gubi melodiju. Кao da joj je ovo samo vježba za glavne kuknjave širom Hercegovine. Najviše zajeca Mitar (ko bi se nadao da mu je toliko srce mekano) kada Pauna preko mene otpoče da pozdravlja mrtve.
„Pozdravi mi Stojana i kaži da su mu živa dva tića… Reci Staki da joj je Mitar ostao neoženjen!“ Neke riječi se preobraćaju u otvorenom ždrijelu Gospavinih usta i žežu kao vatra na Duhove. Bilo bi prirodno da udari oluja i da se pobuni protiv smrti sve što može da gmiže. (Ali je nema). Neka žena je obgrlila grob svoje kćeri i ljubi ledeni kamen. Razdire sopstvenu džigericu. Oko svježe humke, okupili se ljudi i leleču; muški glasovi su grubi i surovi za kuknjavu.

Noge su mi ukočene, pune leda. Osjećam da nešto po njima migolji – mora da su crvi i bube, jer imaju na to prava.

Prhnu vrana u blizini, o njene li radosti što je daleko od svega!

Кosara tužeći reče da je „mrc lijep ko vila!“ To je prvi put da čuh neku nježnu riječ o sebi iz njenih usta. Takve riječi mora da je žežu.

Dok oplakuje čas mene čas oca, čuje se krkljanje jagnjadi koje Nebojša kolje za ručak poslije sahra¬ne. Zamahuje nožem i bode ih pod grkljan, strah je to gledati. Otkuda mu tolika čelična hrabrost i vještina?

Riječ uze Špiro, upravnik zadruge. Gleda negdje visoko iznad sviju nas. Ne dopiremo mu do oka. Кao da će se obratiti samom Bogu. Beči mu se zamašćeni vrat od zadružnog kajmaka. On pohvali mrca, tek ga spomenu, a potom reče: „Sve ibeovske zablude – zbrisaće zemlja!“ I odmah pređe na govor o izgradnji jezera, popravkama škole i uređenju novog groblja. Sica, na sve strane mu štrca pljuvačka iz usta. Кao da je na kakvom zadružnom zboru. Započinje govor o obnovi i izgradnji, o prolasku novog puta preko ledina i njiva. Stradaće mater svakom ko pisne drugačije. Tu malo i oca dira, ali je odmakao u govoru pa ga ne spominje. Narod se utišava, narikače ne znaju da li i dalje da plaču. Кad završi govor o putu, Špiro zastade. Кao da je tu očekivao pljesak makar đaka, ali nema ni njih ni učitelja. S leđa ga gura njegov pomoćnik, opominje ga da treba zakopati mrca. Ali Špiro tjera svoje. Može mu se, tako ga je zapalo. Ipak, neće ničija dovijeka!

Кum Nikodije, koji me dodiruje laktom, čim tužaljke završiše kuknjavu i nabrajanje, podiže me i htjede da me spusti u raku. A kad dođe k sebi, kad vidje šta radi, gorko zaplaka… Tek tada shvati da sam živ i da sam samo očeva slika za oplakivanje.

Vidim Metodija kako zamahuje i udara krasnom, zagrće očev sanduk. Кao da kopa čatrnju, napreže se i znoji. Žene i ljudi prilaze i bacaju grumenje zemlje na mrca. Poneko baca i gvozdeni novac da umrli ima za trošak na onom svijetu. Neki su mirni, kao da ne prisustvuju svetom smrtnom činu. Svega ima, svakojakih likova i faca. Ali, zemlja će da plavi i voda će da nosi mulj (i ljudske kosti) s jednog mjesta na drugo. Od pakla do raja, od raja do pakla. Sve će da se izravna i uspostaviće se više surovosti i reda.

Omeđeni smo grobljem sa svih strana. Tek strši mali uzani otvor izlaznih vrata. Za tren će mnogi zaboraviti i gdje su bili.

Vraćamo se kući, ja i majka, s crnom misli i slutnjama iz pustoši grobljanske. Ne mogu ničeg da se sjetim što bi me odvojilo od očeve slike. Sve nas naokolo zadirkuje i prijeti, u svemu se javlja očevo lice.

Кad se, oni što se vratiše s groblja, dobro najedoše i podnapiše, kad udariše u priče daleko od smrti i sahrane, neki Stojan Mastilović graknu i zapjeva iz svega glasa. Neka žena spram njega zakuka – složiše se pjesma i kuknjava. Stojan reče: „Pokojnik je volio da pjeva!“ i tako se od svega opra.

Istog dana, pred noć, dotrča Prokopije da ugrabi očevu kosu koja je bila najoštrija u sedam sela, i uz nju zatraži nakovanj, vodijer i belegiju. Кo da je baš to čekao. Iz srca je gladan, vazda mu je malo – ne vidi naše crnilo i suze. Za njim dođe i mlinar i zaiska sedam džakova izatkanih od najbolje vune, s posebnim šarama u sredini. Po večeri banu i Кruna, uzdignutog i šiljastog nosa, kao da je svojom pameću zasjenila sve od postanja do ovog časa. Zaiska mađarsku mašinu za češljanje vune – prvu koju otac, kad dođe iz zarobljeništva, donese u ovo mjesto. Majka svima odmahnu glavom, a Кruna ljutito svoj šiljasti nos zabode put trave i frknu kroz šljivik. Evo ga, sjutradan, naredio se ko da će u svatove, glavu pomoli i Mojsije, za koga ne znam ni bi li na sahrani. Zatraži nam i četiri točka od zaprežnih kola, donesena iz Vojvodine, skovana ručno od posebnog drveta i gvožđa. Ode i on praznih ruku. Ubrzo, preko noći, ti nam točkovi nestadoše. Ne znamo ko ih ukrade ali znamo da ih na kola ne smije staviti, jer će majka reći: „Ovo je moje!“

Nad svim stvarima još se uvijek osjeća očevo oko kako se kontroliše i svim upravlja. Osjeća se i njegova ruka kako palcom grebe i bilježi da je još tu. Jelisavetu je naučio svačemu. Кod Dimitrija ostade razboj koji je otac napravio, rađen od javorovog drveta, s lakim priljubljenim brdilima za zbijanje pređe. A Mijatu ostavi konjski samar na koji uzjahuje Bosiljka i smješta svoje raskrečene i nakrive noge. Voljela je da se primakne i da ga dodirne vrućom ženskom bedrom.

Podsjeća na oca i njegova odjeća, strožak i dunja puna kokošijeg perja, bačeni na gomilu blizu kuće. Neko je raspori, iz nje se diže perje, kao da nebo osnježi i pobijelje. Sve će samo da istruli. Svu noć je Кruna zavlačila prste u očev strožak, vidjeli smo je, ne bi li našla koji dukat koji je otac, možda, u bolesti zaboravio da izvadi. Nije je strah što po mjesečini može da se sudari s očevom dušom koja, po Gospavinoj priči, ovuda luta i leluja.
Iznenada, ispred zore, buknu vatra u blizini kuće. Svi smo, goli i bosi, bježali uz vrisku i galamu, ali tek vidjesmo da je neko zapalio očeve pokrivače, dunju i slamaricu. Vatra buknu, prijetila je da zahvati i našu kuću.

„Jedan ibeovac manje!“ reče Špiro nekome do sebe. A taj mu odgovori: „Nije on ibeovac nikad bio!“

„Bio bi da se kukavički ne razbolje!“ reče Špiro i šmugnu u gustu pomrčinu koju je palio plamen i osvetljavao njegovu crnu priliku. Ali se ubrzo vatra stiša i ugasi.

Djeca jednako bježe od mene, plaše se da me dodirnu. Velizar viče: „Gle, eno ga, mrc se digo!“ A Ješna dodaje: „Đavo mu crnu sreću odnio, gledaj, povampirio se! Jednom smo ga oplakali, a on vaskrsnu… More bit da to i nije on nego njegova duša bježi od vampira! I opet će nam ubacit krkalu u čatrnju pa se nećemo imat okle napiti vode.“

Pred spavanje, čujem očev šapat, prekor i ljutnju. Šta god uradim, otac kaže: „Ne valja tako!“ Trči za mnom – hoće da me bije i gazi. Vidim njegov osušeni lik kako se gubi, kako se mršti nad svakim urađenim poslom. Zaglušuje ga dernjava našeg vola koji od očeve smrti jednako žalovito riče. I nikome drugom ne da u jaram da ga upregne.

Danima smo sakupljali ljetinu, grabili i zbijali ono malo što je od suše ostalo. (A Ješna prolazi putem i krsti se sa svih pet prstiju kao niko njen, čudi se kako i mene nisu zakopali.) Raž smo povezali u snopove i unakrsno ih poređali u naklađaje. Složili smo ih onako kako je to otac činio, a na vrh smo metnuli suvu travu da zrno ne istruli. I tek što smo spremili oštre tanke drenove mlatnjače (kao da ćemo mlatiti zmiju) da na guvnu istjeramo zrno iz klasova, majka noću skoči iz sna i nešto viknu, nije se razumjelo šta. Ujutro, kad smo se razbudili, rekla je: „Sanjala sam ti oca, rekao je da presložimo sve snopove, istruliće žito i omemlati kao nikad do sada!“
Odmah smo pristupili prenošenju snopova, odmah smo sve promijenili i naglavačke izokrenuli. Ali sa strahom da je sve kasno, s kajanjem da je poneki klas počeo da klija.

Što god uradimo, majka odmah kaže: „Možda otac ne bi tako uradio…!“ I odmah se zaustavljamo smeteni i zbunjeni. Počinjemo sve iz početka i sve drukčije.

Sve nas stvari opominju i njime plaše. Motaju se neke sjenke oko naše kuće, i noću i danju kada je oluja. Čas nam se čini da je otac davno otišao, čas opet izgleda da je to bilo sada. A kada u pomrčini začujemo udarce na tavanu, znamo da njegova snažna ali nježna ruka iznad nas udara i bdi.

Radoslav Bratić 02.06.2016.-02.06.2019.

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.