Svakakva stoka može u eter

Nikada nam neće nestati drvlja i kamenja koja sipamo na više razine galameći kako su nam uništili živote i kako zbog njih ne možemo biti ono što želimo i što mislimo da nam je Svemir predodredio da budemo. Nikada, naravno, nećemo uprijeti prste u sebe i reći kako smo zastranili u ovom životu i kako smo daleko od ljudi u sebi i pored sebe.

Snimatelj prometne nesreće u Grabovici kod Mostara samo je dokaz u kolike smo se zvijeri pretvorili pod opravdanjem da nas netko drugi čini zvijerima. “Legenda“, koja minutama prije prometne i minutama poslije brižno drži mobitel kako ne bi propustio niti jedan trenutak, dokaz je da smo na većem dnu nego što mislimo da jesmo. Dokaz je to kako svakakva stoka može u eter.

Snimanje automobila sve do udara u autobus donekle bi se i moglo opravdati. Nagledali smo se smiješnih vozača, opasnih vozača, prekršaja, promašaja i ostalih prometnih nebuloza koje krase naše neukrašene ceste. Ali hladnokrvnost čovjeka koji nije niti prstom mrdnuo da provjeri je li nesretni vozač živ, da ga pokuša izvući iz automobila, da odmah pozove hitnu, policiju… ledi krv u žilama.

Vjerojatno ćemo se naslušati analiza, osuda i pametovanja o čovjeku u kojem nije proradio čovjek, no trebat će vremena da svi ponovno postanemo ljudi. Ako ikada postanemo, okruženi ovakvim zvjerima.

Puno je nelogičnosti u cijelom slučaju. Recimo, mogla je brižna policija, koja moli za šutnju kad im date 20 KM za piće, primijetiti da u coupeu netko prevozi ormar. Mogli su snimatelji obavijestiti policiju pa da ga zaustave u krivudanju do smrti. Moglo se učiniti svašta nešto, a samo je “legenda“ koji snima učinio najveću, neljudsku glupost.

Teško se smjestiti u takvu situaciju, ali za očekivati je da u čovjeku proradi nešto pa da krene u spašavanje nekoga a ne da oblijeće oko njega i snima uz prosipanje pameti. Nećemo saznati, osim ako se “službe“ zbilja ne potrude, razloge ove prometne nesreće. Možda je čovjeka izdalo srce, možda je zaspao, možda se borio s ormarom u automobilu, cigaretom…

Krivac za prometnu nesreću u kojoj je i na sreći i na žalost pala samo jedna žrtva – jer moglo ih je biti više – je jedan. To je nesretni vozač koji je prekršio brojne propise. Naslušat ćemo se i teorija i licemjerja u ovom slučaju i o tome što je tko trebao učiniti. Izgalamit ćemo se na policiju, drvlje i kamenje će opet letjeti visoko. No, “Legenda“, koji je “dva sata“ gledao kako netko vozi u smrt, ne smijemo zaboraviti jer je on preslik svega onoga što se događa našim glavama. Nama je, naime, najbolje biti na suvozačevom mjestu, s manje odgovornosti od vozača, udobno smješten, pun pameti i ideje kako zabilježiti tuđu nesreću i biti veći, sretniji i pametniji od svega oko nas. Jedina nam je veličina kad netko posrne, padne, krivuda i nestane pred našim očima koje svijet gledaju kroz ravnu ploču dobrog telefona.

Ne bi bilo loše da saznamo sudbinu “Legende“ i da opalimo šamar neljudskosti pokazujući lekciju našoj djeci da su davno prošla vremena kad smo se, izluđeni, smijali smrtima i mrtvacima.

Trebalo bi jednom lijepom kaznom “Legendu“ smjestiti iza rešetaka pa da krivuda malo cestom svoje svijesti držeći ormar svoje gluposti. Može se naći, ako se hoće, “razloga“ za kaznu od nepomaganja unesrećenom, do uznemiravanja javnosti. A ne bi bilo loše početi kažnjavati za neljudskost i glupost. Trebalo bi ga barem kazniti kakvim korisnim radom za zajednicu pa da, bez mobitela u rukama, mete, čisti, lopata i prosipa mišiće umjesto pameti što ju je prosipao na snimci.

Možemo ga i snimati, ako ga to toliko pali.

Piše: Berislav Jurič / Bljesak

1 Komentar

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.