Ostati ili otići, odnosno – šta mi sve smeta ovdje?

Priča mi poznanica koja predaje srednjoškolcima kako njen cijeli drugi razred ima razrađen plan o tome kako će nakon srednje škole otići u inostranstvo. Neki će upisati vanredno medicinsku, neki će na studije. Uglavnom, nijedno od te djece ne misli ostati ovdje u Bosni i Hercegovini. Kad su razgovarali o tome, djeca su je pitala: «Da li vi stvarno, onako iskreno, možete reći nama da imamo budućnost ovdje?»Nije znala šta im odgovoriti.

Nedavno sa prijateljicom ista tema. Njen sin jedinac, srednjoškolac, ima plan o studiranju u inostranstvu i ostanku tamo negdje i ona komentariše kako je srce boli pri pomisli na budućnost u kojoj ćeš svoje dijete viđati jednom ili možda dva puta u godini. Nije to život o kojem je sanjala.

I znam, jesmo mi možda više vezani porodično nego neka druga društva i nisam ja mjerodavna da kažem šta je od toga bolje – odvojiti se od svojih roditelja i porodice sa 18 (a možda i ranije) i posjećivati ih s vremena na vrijeme, ili gajiti tu povezanost ovako kako smo navikli. Ali je upravo to ono što kod nas mnogima živote rascijepi i učini ih trajno nesretnim – navikli smo na bliskost, a okolnosti nas primoraju da se razdvojimo i onda dobiješ ljude koji pate jedni za drugima i koji uvijek u sebi nose osjećaj nedostajanja.

Zašto ljudi odlaze iz BiH?

Znam mnoge koji su otišli zato što nisu mogli ovdje naći posao. Nije im bila dovoljna škola ili znanja, nisu htjeli da se bave politikom i strankama i prosto, to im je bila jedina varijanta.

Znam i one koji su otišli jer su im plate ovdje bile male, nedovoljne za normalan život, a uslovi na poslu koji su radili nikakvi, sa gazdama koji ih tretiraju skoro kao roblje.

A znam i one koji su otišli iako su imali solidne ili čak dobre poslove, riješeno stambeno pitanje i ne baš loš život. Zašto su otišli? Neki zbog djece i njihove budućnosti, da im omoguće sigurnije i bolje živote, neki zato što nisu bili zadovoljni životima i pored svega što su imali.

Jer, zadovoljstvo se kod nas često veže isključivo za materijalne stvari. Mnogi ipak na prvo mjesto stavljaju sigurnost, mogućnosti i način života.

Ja sam među onima koji ostaju, ali moram biti iskrena do kraja – ostajem zato što nemam neka znanja ni vještine koje bih mogla kvalitetno iskoristiti negdje vani. Moja prednost je u tome što nemam djecu i nemam taj motiv da nekom drugom obezbijedim bolje sutra.

Ali, moram vam priznati da mi je jedna od najvećih želja da vidim kako je to živjeti u uređenom društvu u kojem sve funkcioniše i u kojem se na primjer poštuju zakoni, a ljubaznost službenika nije incident nego pravilo.

Šta mi sve smeta ovdje kod nas?

Mogla bih nabrajati danima, ali evo samo nekoliko stvari.

Smeta mi što moraš znati milion stvari koje nisu tvoj posao, samo da bi opstao. Na primjer, ako se liječiš moraš provjeravati mišljenja doktora ili moraš nabavljati sam dodatno lijekove i terapije i pribor jer oni nemaju. Koliko puta su oboljeli od karcinoma morali sami nabavljati citostatike jer ih nema? Umjesto da se pacijent posveti borbi za život, on mora uz sve da brine i o tome čime će se i kako liječiti. Koliko ljudi je otišlo operisati obični bruh, pa su morali sami donijeti mrežicu iz apoteke, onu koju će doktor ugraditi tamo gdje treba?

I potpuno razumijem doktore i medicinsko osoblje koji odlaze vani jer ih tamo negdje cijene, daju im plate primjerene znanju i poslu koji rade i omoguće im da pacijente liječe na najbolji način, dok ih ovdje ubace u raspadnuti sistem i očekuju da budu u najmanju ruku čarobnjaci.

Smeta mi to što niko ni za šta ne odgovara i što se zakoni selektivno primjenjuju. Svako malo ugledamo vijest kako je neko vozio neregistrovano vozilo ili bez vozačke dozvole ili sa ogromnim, neplaćenim kaznama. Takvi zgaze ljude na ulici, ubiju ih i ne odgovaraju za to ili su im kazne minimalne. S druge strane, obični ljudi bez veza i poznanstava moraju sve izmiriti odmah. I da, tako i treba biti ali tako treba biti za sve.

Smeta mi što penzioneri jedva preživljavaju. Ako nemaju djecu koja će im pomoći i dopuniti penzije, često završe na obrocima u narodnoj kuhinji. Kad vidim penzionere iz inostranstva koji putuju i istražuju svijet, tačno me srce zaboli. Nisu oni ništa više vrijedni niti su svoje poslove radili bolje – samo je država ta koja im je omogućila bolje živote.

Smeta mi što nam sve više nestaje srednja klasa. Imamo bogate koji žive super živote i imamo one koji jedva opstaju. Srednja klasa u stvari najviše odlazi.

Smeta mi što se ljudi zadužuju da bi otišli na more ili proslavili Prvi maj. Ne zato što mislim da je glupo zadužiti se zbog tog razloga, nego zato što je tužno i nenormalno da najveći broj ljudi ne može od svojih plata sebi platiti odmor jednom u godini i izlet jednom u mjesecu.

Smeta mi što nam je većina gradova zagađena i što niko ne radi na rješenju tog problema. Smeta mi što vidimo šta udišemo i što nikoga ne brine porast onkoloških pacijenata.

Da, smeta mi i to što poslanici u parlamentu dobijaju plate od 4.000 – 7.000 KM a pri tome ne rade (još) ništa i nisu imali nijednu sjednicu. Smeta mi taj sistem koji im je to omogućio, a isto tako mi smeta i što bi bar 50% ljudi vrlo rado bilo na mjestu istih tih poslanika i ne bi ih bilo stid kao što nije ni ove stid nimalo.

Smeta mi što 5 godina nakon najgorih poplava koje su nas zadesile nismo ništa naučili. Iskaču mi vijesti o tome kako nam prijete nove poplave a nedavno sam lično vidjela i slikala kako rijekom Bosnom u Zenici plovi pravi dušek / madrac za bračni krevet. Zamislite taj mozak koji onoliki dušek baci u rijeku. O ostalom smeću da ne govorim, ugušićemo se jednom u njemu.

Smeta mi što puno toga u ovoj državi opstaje samo zahvaljujući upornosti (ili ludosti?) pojedinaca. Tako imamo na primjer doktorice koje svoje slobodno vrijeme ne žale da bi pomogle borbi za bolji život transplantiranih i dijaliziranih bolesnika, imamo direktorice obdaništa koje same ganjaju projekte da obnove zgrade i pomognu djeci, imamo ljude koji organizuju humanitarne akcije za liječenje djece ili sterilišu napuštene mačke i pse (i sklanjaju ih sa ulica), nastavnice i nastavnike koji se trude sami nadoknaditi šupljine u sistemu i pomoći djeci da se bolje obrazuju, pojedince i pojedinke iz inostranstva koji organizuju ekskurzije i studijske posjete za naše studente i učenike da bi vidjeli dokle se u svijetu razvila nauka… I da ne nabrajam dalje, nastavite vi.

Svi oni rade poslove koje bi država trebala raditi i za koje se čak iz budžeta i poreza (čitaj: naših džepova) izdvajaju novci. Ali na bitnim pozicijama sjede najčešće podobni koje ne zanima njihov posao i isti im uopšte i ne zavisi od rezultata.

Smeta mi i što niko ne odgovara ni za kakve propuste i krađe, za loše urađene projekte, loše popločane ulice, za sve ono što nas koči i drži u ovom ludilu koje traje godinama.

Smeta mi i što niko ne odgovara za lažne vijesti, za dizanje panike, za sijanje straha i plašenje ljudi i zato što niko više ne vjeruje u to da će ovdje nekad biti bolje. Smeta mi i što niko ne odgovara za prazna obećanja i laži koje sipaju nemilice u predizbornim trkama. Smeta mi i što je postalo skoro nebitno kome daješ glas na izborima jer se oni opet nekako isprepletu pa tvoj završi tamo gdje ne bi ni u ludilu želio.

I smeta mi što bi 99% njih koji se nalaze u vrhovima političkih stranaka i na rukovodećim pozicijama u državi, entitetima i kantonima – žrtvovali sve nas zarad svoje sigurnosti, plata i pozicija ne trepnuvši.

Smeta mi što smo toliko navikli na loše stvari da se čudimo kad neko pokaže ljudskost, učini nešto lijepo za drugog ili prosto na svom radnom mjestu radi uz osmjeh trudeći se da bude najbolji što može. Pa se čudimo ljubaznoj teti u pošti, šalterskoj službenici u opštini, doktorici koja se maksimalno potrudi da ti pomogne… Čudimo se kad nas zakažu kod doktora pa dođemo na red tačno kad je zakazano, čudimo se kad je ljubazan kondukter u autobusu, čudimo se kad je čist toalet u kafani.

Toliko smo spustili kriterije i živimo pod takvim stresom stalno da svi koji odu pričaju kako im treba nekoliko mjeseci da se opuste i naviknu na normalnost i na to da sistem funkcioniše.

Je li još uvijek neko ima dilemu zašto ljudi odlaze odavde?

Ko je kriv što nam je ovako?

Do prije nekoliko mjeseci sam govorila da su uveliko krivi svi oni što ne izlaze na izbore. A sad, nakon ovih posljednjih sjedim i kontam kako to baš i nije istina. Napisah već gore – postalo je sasvim svejedno kome daješ glas jer ih oni opet rasporede prema svojim potrebama, a ne u skladu sa nekim ciljevima, uvjerenjima ili obećanjima.

Krivi su svi oni koji misle da zbog imena ili pripadnosti stranci vrijede više od nekog drugog.

Krivi su svi oni što misle da je novac iz budžeta kasica bez dna koja se puni fotosintezom pa možeš u nju zagrabiti bez ustezanja i bez stida. Svi oni koji misle da je normalno i skroz primjereno da za par sjednica uzmu 5.000 KM i svi oni koji misle da su to zaslužili. Krivi su svi oni koji misle da im treba najnoviji službeni automobil i vozač i i svi oni koji zapošljavaju svoje stranačke kolege i njihovu djecu ne gledajući na kvalifikacije i znanja. Krivi su svi oni što se ugrađuju na tenderima, svi kojima nije problem umanjiti kvalitet radova zbog lične zarade.

Krivi su u stvari svi oni koji na bilo kojoj javnoj funkciji nisu uvijek i 100% svjesni da su oni tu zbog ljudi koji su ih birali i da su oni nama sluge. Sama riječ službenik upravo to znači. Svi oni koji za svaku marku sa budžeta ne promisle najmanje tri puta prije nego što je potroše, u najboljem interesu naroda i ustanove koju predstavljaju. A oni koji ukradu, oni trebaju biti u zatvoru. Jer su ukrali od nas, ne iz neke imaginarne zalihe novca. Ukrali su od penzija, plata doktora i nastavnika, od opreme za bolnice i vrtiće.

Krivi smo svi mi koji šutimo i ne reagujemo. Svi mi koji se bojimo da ćemo zbog toga što kažemo da nešto nije u redu izgubiti bilo šta. Jer, izgubili smo svi davno – nadu da će biti bolje osim ako ne odemo daleko odavde.

Imamo toliko resursa i tako smo mali i nema nas uopšte puno. Mogli bismo, sigurna sam, uz pošten rad i maksimalan trud ljudi na vrhu biti super mjesto za život. I to je ono što mene najviše boli.

Šta vi kažete – šta vama smeta? I kako uopšte nešto možemo promijeniti? 

Izvor: Cyberbosanka

2 KOmentara

  1. 1. Smeta mi što ljudi misle da ljekare na zapadu ne moras provjeravati. MORAŠ! I to na njihovom jeziku
    2. Smeta mi sto ljudi kažu da je ovdje zagadjeno, a pri tome puše ili neće ni u sopstvenoj kucći da kaži da ne može da se puši.
    Hajde da se svi potrudimo da OVDJE promjenimo bar jednu stvar koju mi možemo nabolje. Ako svako promjeni bar jednu stvar nabolje, zamislite koliko će se toga promjeniti nabolje.
    LEUTAR prestanite ovu PROPAGANDU kako je sve tamo negdje bolje, jer nije. Hajde i vi da promjenite nešto nabolje, pa umjesto negativnih članaka sljedeća tri mjeseca pišete pozitivne članke o ovome ovdje. Iznenadit ćete se koliko će to pozitivno uticati.

    4
    5

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.