Bezlične poruke ili bezlični pošiljaoci?

Ispratismo mi jedan od naših najljepših praznika koji nas je, zahvaljući takvom kalendarskom rasporedu i blizini 1. maja, uveliko okupio i sakupio sa svojim najmilijima. Bogu hvala, Hristos Vaskrs – Vaistinu Vaskrs!

Ne mogoh više trpjeti, a da ne proizustim koje slovo po ovom pitanju. Više zaista dosadnom, mučnom i napornom pitanju… A ubijeđen sam, ne samo meni! Mi ne možemo, a da nešto zaista fino i iskreno ne pokvarimo sa nečim manje finim i neiskrenim. Кoliko god to u sebi podrazumijevalo i nosilo neku namjeru pažnje i iskrenosti. Zato pišem o još jednom tipičnom primjeru gdje nestaje, ako već nije i zamrla, ona iskrena ljudska neposrednost i neko minimalno poštovanje bližnjih… To se dešava tih svih, nama bitnijih, prazničnih dana, kako vjerskih, tako i onih kalendarskih. U tim danima ljudi kao da zaborave da su ljudi dok jedni drugima čestitaju neke mnogo lijepe trenutke i povode. Oni tada više glume neke mašine i robote nego li što služe ljudskom rodu i poštuju ono što svaki bližnji zaslužuje… Ako je već taj neko toliko bližnji da se osjeti zrela potreba da mu tog dana pošaljemo poruku i čestitamo praznik.

Rijetko, ali baš rijetko će iko od nas danas doživjeti da za neki praznik dobije iskrenu, kratku poruku, oslovljenu imenom našim i nekom lično otkucanom čestitkom. Pa taman to bilo i pet riječi od koji će bar jedna sadržati ime naše. Ali nam zato stižu sve sličice ovog svijeta sa kojekakvim porukama, napisanim čak na latinici i ŠTO JE JOŠ GORE I CRNJE – na engleskom jeziku. Pa čak i za one, samo naše, pravoslavne, fine i svete praznike… Bože ti sakloni, šta god značila ta česta hercegovačka promisao koje se dobro naslušah u svojim dječačkim “kamenitim” danima…

Leutar.net Bezlične poruke ili bezlični pošiljaoci?

Zaista, ta ljudska anomalija potpomognuta galopirajućim napretkom tehnike, danas prevazilazi svaku moguću mjeru. Dok je svoju smisao prevazišla još onog dana kada je i nastala, tj. kad ju je taj monstrum od tehnike gurnuo čovjeku u ruke s glavnom namjerom da što manje bude čovjek. Monstrum koji hoće i teži da se svi mi danas zovemo istim imenom, pričamo jednim jezikom, robujemo jednoj državi…

Brate mili, sestro draga, ako nisi u stanju da odvojiš jedan jedini minut da kršteno i iskreno dušom otkucaš nekoliko riječi koje će doprijeti do srca onoga kome je šalješ, molim te, poslušaj me, nemoj ni da je šalješ. A ove slikovite, bajne, sjajne i šarene poruke što, odbijajući se od Кurte do Murte, i ne odu dalje od ekrana, batali. Ostavi ih za neke mračnije praznike kada ne budemo imali, ni svoj fini jezik, ni svoje lijepo pismo, one naše lijepe manire i uzajamno poštovanje koje njegovaše naši preci kroz vijekove. A veliko se pitanje postavlja da li na takve “bezlične” poruke uopšte i treba odgovarati? Želim ja svima sve dobro, ali od ove godine moji su prsti mirovali na takve poruke iako sam se svih onih prethodnih trudio i na njih da odgovaram kratkim ličnim porukama koje su u sebi obavezno sadržale imena ili nadimke primalaca…

Leutar.net Bezlične poruke ili bezlični pošiljaoci?

I još nešto, ako smijem. Ljudi, mišljenja sam da te praznične poruke postaju polako prevaziđene. Bar one koje idu širokim narodnim masama, tj. onda kada skačemo po svom telefonu, trkajući se sami sa sobom koliko ćemo ih poslati. Uopšte nebitno kakvih i kome… Naročito Viber ne kaptiše jedne sekunde u tim lijepim, mirnim i porodičnim trenucima kada na sve rijeđim i dragocjenim okupljanjima jedni drugima trebamo biti najviše posvećeni bez tih sprava u našim rukama. Međutim, baš tada ta raspjevana telefonska aždaja i danju i noću udara na oči, uši i na mozak sve do granica mantanja. Pa ne zna više veseli čovjek ni ko mu šta šalje, ni kome šta odgovara. Da li više zvoni na telefonu il` u mozgu odzvanja?

Zato, ako nas već jede i proždire kao vrstu, ne dozvolimo tehnici i njenim instrumentima da nas baš tako lako progutaju, nemilosrdno svare i pretvore u njihov izmet. Oduprimo joj se bar u onome što zavisi samo od nas, a ništa ne košta. Ljudska pažnja i poštovanje. Ako samo u tome istrajemo, namučiće se i ona sa nama kao što se i mi zbog nje mučimo da budemo i ostanemo ono što jesmo i što trebamo biti – ljudi!

Blog jednog Hercegovca u Beogradu

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.