Milicioner Kapor je govorio: Bolji je gram vlasti nego fakultet.
Naša UDBA je uvijek morala biti budna. Nije se ništa smjelo prepustiti slučaju. Ako nema neprijatelja, trebalo ga je iznaći.
Jednog jutra čitamo u novinama Oslobođenje da je uhvaćen i priveden u zatvor u Trebinju prevejani nacionalista i provokator, državni neprijatelj broj jedan: Sinanović Mustafa. Kako nikome od nas to ime nije ništa značilo, mislili smo da je to neki ubačeni „element” i počeli smo se raspitivati ko bi to mogao biti, dok Vlado ne dođe:
Znaš, ko ti je to – kaže Vlado.
Katarina!Katarina? – mi se pogledasmo.
Katarinu smo poznavali bolje nego sebe, tako reći.
Katarina je bio gradska skitnica i klošar, koji pojma nije imao šta je nacionalizam, a glavni mu je bio problem preživljavanje. Karakteristično za njega je da je živio od onoga što bi mu neko dao, a da u životu nikada nije zatražio ili zamolio za nešto. Jednostavno bi došao do donatora (tako se to sada zove) i nazvao:
Dobar dan, doktore!
Ovaj bi se prebrao po džepovima, pa kaď bi bilo sitniša, dao bi mu. a kada ne bi bilo sitnih novaca, razgovor bi se nastavljao ovako:
Evo, Kata, (dajući mu veću novčaniću) imaš li sitnih?
Katarina bi uzimao novac i rekao smijući se:
Nemam bogami. Pa, biće drugi put .
Na samom početku r a t a, u m r o je tu ispred Gradske kafane, kada su otišli njegovi sunarodnici. Posljednje riječi, kada su ga pitali:
Treba li ti što? – bile su – Ne treba mi više ništa.
U m r o od gladi i t u g e.
Za života je bio najpoznatija ličnost u gradu.
Piše: Bukvić Milenko u knjizi Priče u tri oka
Priredio: Leutar.net
Umro je ipak par godina prije rata , i nikada nije bio gladan. Niti on niti Mara Vila ni Jovo Čučković… Nebi komentarisao „hroničare“ koji to nisu…