Bio sam mnogo stariji od nje

Bio sam mnogo stariji od nje

Stid me je i da vam kažem koliko.
Svaki put kada bi mi otvorila vrata svog stana
Onako u pidžami, sa punđom na glavi
I nenašminkanog lica

Pomislio sam
’’Bože, ona je devojčica’’.
Prolazio sam sa njom kroz sva ona dela
Svetske književnosti

Koja je čitala na fakultetu.
Nismo pričali o ljudima iz okoline
Ni o našem nemirnom gradu
Ni o stvarnosti.

’’Ogovarao’’ sam Karenjinu
Dok ju je ona branila
Zajedno smo sudili Raskoljnikovu
Istim žarom i gorčinom.. 

Nisam znao
Vidi li u meni očinsku figuru
Ili srodnu dušu.
Nikad nisam uspeo da je dokučim do kraja.

Budila je u meni mladost
Želju za životom
Jer, ja i jesam bio
Mlad čovek zatočen u telu odraslog muškarca.

Posle toliko decenija
Opet sam pisao prstima po zamagljenim prozorima
I radovao se prvom snegu
I bivao opčinjen njenim trepavicama.

Njena mekana koža podsećala me je
Na njene krhke godine.
Još uvek je bila žustra, glasna, tvrdoglava
Buntovna prema životu

Tek je prevalila dvadesetu.
Još uvek joj je bila fora da se popne na prste i iskrivi mi šešir.
Nasmejavala me njena bezbrižna, rasejana mladost.
Nosili smo duge kapute

I pričali o piscima i novinarima
Koji su dobijali Pulicerove nagrade.
Gledali umetničke performanse
I plakali na delo Marine Abramović.

Slušao sam njene ideale
I bio pomalo ljubomoran na njih
Zbog ludačke strasti
S kojom je pričala o njima.

Nije mi bila teška
Kao što sam znao da je teška svim tim momcima
Za mene dečacima
Koji su njena generacija.

Volela je da se šminka i da izgleda starije
Približnije meni.
Pratila me na velikim događajima
I dodelama nagrada

Kao prijateljica.
Nosili smo crna odela
Oboje
Oštrog kroja

Sa kravatama.
Vezali bismo strogi, niski rep.
Oboje sa dugim kosama
Njena smeđa

Moja proseda…
Bila je luda
I ja sam bio lud
Za njom.

Toliko me je provocirala
Toliko mi je dolazila i izmicala
Ne zadržavajući se dugo
Ni u dolasku ni u odlasku

Volela je da je slušam
Znala je da ja kao odrastao
Stariji, zreo i ostvaren čovek
Neću gledati sa podsmehom

Na njena pitanja o smislu života
Na pitanja o sopstvenom egu
Pa čak ni na ona o modi, o minimalizmu, i parfemima.
Duše su nam se razumele

A vreme nas je u ogledalu
Svakog dana podsećalo
Koliko smo udaljeni jedno od drugog.
Tad sam se pitao

Prvi put
Šta je to vreme?
I kakvog smisla ono ima uopšte?
Posula je svoju magiju svuda po mom životu

Po peškirima kojim sam brisao njenu kožu od viskija
Po stolovima 
I zidovima po kojima smo škrabali citate
Iz ljubavnih pisama velikana

Po policama
I knjigama sa vrhovima stranica obojenim u roze
Od njenog mokrog kupaćeg kostima
I po tepihu, i po parketu, i po krevetu…

Pustio sam je da ode
Kad sam shvatio da bi moja budućnost sa njom
Zaustavljala prirodan tok njene budućnosti.
Prestao sam da joj dolazim na vrata

I video sam je nedavno
U prolazu
Izdaleka
Bila je našminkana

Kao i uvek kad je želela da izgleda starije
Sa strogo vezanim, niskim repom.
Vraćam se u svoj stan
Kao napušteni samac

Tu se uvek pitam
’’Šta to vreme predstavlja?’’
Jer duša ne stari, samo telo
A po telu se poznamo, biramo i tražimo

Umesto po duši.
Tu je osećam 
Kako demonstrativno viče kada je zezam 
Što jedino što zna da napravi je gorka, turska kafa

Tu se vrti praveći piruete 
Tu me ispituje o mojim filmovima, knjigama i životu
I sluša me kao kada deci čitate bajke ili strašne životne priče
Nozdrve i zenice joj se šire

A usne opuštaju
Onako spremne da ih ljubim
Kao onda prvi put
Kad sam proklinjao i sebe i život

Što to radim
A istovremeno
Što nisam to radio ceo svoj život.
Tu njena magija isijava iz svakog kvadrata

Tu je volim
Onako kako ljudi treba da nauče da vole
Onako da shvate da je ta
Ta prava ljubav smisao celog našeg bednog života…

Ostao sam bez moje devojčice i devojke, ljudi
Ostao sam bez smisla.

Tara Đukić / https://www.insp.rs/

1 Komentar

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.