Đavolja priča

Đavola je sve više, množe se na svakom koraku. Nasrću neprestano i ničega se ne plaše. Svuda su umiješali prste i bacili svoje čini.

Đavo se ne da opisati, prerušava se i mijenja, bježi od svjetla dana u noć i tamu. U Hercegovini ga zovu Zeleni Desilo, u drugim krajevima ima hiljadu imena.

Sve je više stvorenja s anđeoskim glavama i đavoljim grudima, sve više djece s anđeoskim licima i đavoljim očima: razrokih, prekavih i buljavih. Đavo se skriva pod raznim imenima; kada bi se moglo zaviriti u božiju matičnu knjigu, zaprepastio bi se svako koliko je anđeoskih lica dobilo đavolja imena a koliko je đavoljih utvara primilo oreol dobrote i mučeništva.

Skoro sve što Hercegovci u životu rade, od rođenja do smrti, nije ništa drugo do odbrana od đavola. Žena u drugom stanju se krije i sklanja od svih mjesta gdje đavo voli da priviri. A takvih mjesta ima najviše. Kada se dijete rodi, nema vremena za radost, odmah nadvlada strah i smišlja se zaštita od đavola i vještica. Majka djetetu stavlja tisovinu za uvo, amajliju pod kolijevku, gorku travu u pelene.

Nigdje se toliko ne psuje kao u Hercegovini i u Crnoj Gori. A psovke su đavolji rječnik i đavolje djelo. Kako neko može da ti psuje sisu iz koje si zadojen ili ponjavu na koju si ispao iz majčinog stomaka, i još da ti kaže da je na njoj ranije đavo spavao? Kako neko može psovati tavu na kojoj sveti Nikola priga priganice, kada je on najzaprečitiji svetac? Ili da psuje magare na kome je Isus Hristos jahao? Kako neko može da psuje jaja na kojima leži kvočka, iz kojih će se izleći pijevac da kukurikanjem budi narod iza pola noći, opominjući ga i braneći od đavola? Kako neko može psovati kišovit dan i nevrijeme kada je to djelo Svevišnjeg? Sve to đavoli rade a ljudi opsjenjeni samo izvršavaju njihova djela.

Zar nije Grigorije bio krenuo pravim putem a đavo ga skrenuo i sve mu zabrljao? Đavolji glas čuo – đavolji mu ga čovjek donio. Zar Ješna nije đavo a ne žena kada smije onakve riječi govoriti svom mužu, kada ga onako prekida usred priče? Zar Milun, onako proždrljiv, nije pao pravo u ruke đavolu? Od onakvog božijeg čovjeka postade šejtan, garib, đavovrat, đavomraz, vraško, đalasan, đavoluk, zlojeb, đavomud, zloguk, nekrst i čuma. Samo je đavo mogao usred zime da presuši izvor na Grigorijevom imanju, koji nikada od postanka nije presušio. Samo đavo – niko drugi – može donijeti tolike snjegove i mrazeve u Hercegovinu. Kad mećava udari i mraz sve zaledi, tada đavo kupi svatove i kćerku udaje. Svaki Hercegovac misli da je ta mlada baš njega zapala.

Nigdje kao u Hercegovini nema toliko đavola i njihovih djela. Kamene gomile su njihovi dvorci, tu staniji đavolji carevi i kraljevi. Nigdje toliko đavoljih imena: Đavolja jama, Vražje podine, Đavolje brdo, Vražje jezero, Đavolja ustikolina, Vražja glavica, Đavolji most, Vražica, Đavolje police, Vražji kamen, Đavolji do, Vražje livade, Đavonja cesta, Vražje guvno, Đavolji vrh, Vražja pećina, Đavolji greben, Đavolje preskakalo, Đavolji strmenac, Đavolja njiva, Vražje lokve, Đavolji potoci, Vrašji dub, Đavolja umetaljka, Vražje vododerine, Đavolje korito, Vražja čatrnja, Vražje kotilo, Vražje stupe, Đavolji prnjavor, Vražja usta, Đavolja usjeklina, Vražje uvo. Vražji palac, Đavolji opanak Đavolje koze, Vražje bukve, Đavolje vlake, Đavolja planina, Vražje bare, Đavolje lukovače, Vražja prodo. Nigdje ni jednog božijeg imena. Je li zaista tu Bog davno rekao: laku noć, a đavo: dobro jutro! Da nije svetog Ilije koji gromom ubija demone, mi bismo se načisto zvali đavolji stanovnici, đavolji narod.

Kako đavoljiču Hercegovci i Crnogorci i koliko kunu, dobro je da i trava niče, da i sunce izbija. Grešniji smo nego cijeli svijet na zemaljskoj kugli. Ne znaju se Hercegovci ni nasmijati ni našaliti a da đavola ne udjenu svuda. Sve će ti đavo maknuti. Đavo mu donio, đavo će mu odnijeti. Đavo ti odrao kožu i pod jezik ti stavio trn. Đavo ti spava u torbi i ručak će ti pojesti. Miliji im je đavo u ustima nego komad najbolje pršute na tuđoj svadbi. Draže im je spomenuti đavola nego najljepši glas da čuju. Prvu riječ koju izgovore babe kad ugledaju dijete jeste – đavole mali. Prva riječ koju dijete izgovori jeste – đavo. I prva riječ koja je pri postanju Hercegovine uopšte izgovorena mora da je bila – đavo. Kada vidiš kako je smrknut i crn u licu Grigorije, odmah znaj da je tog dana sve što je radio đavolisao.

Đavo ti odnio crnu sreću. Đavo ti iskrenuo večeru. Đavo ti džigerice polizao. Sreća ti kukala, a đavo ti uz gusle pjevao. S anđelima spavao, a đavolima pogaču lomio. Bijesan s đavoljijem rogovima skakao. Manit đavolje more lokao.

Grigorije u svakoj ženi vidi đavola a ne ženu. Za svaku će reći da je đavoluša, đavolica, đavoljača, đavlistruk, đavletina, đavlimajka, đavlika, đavolmuza, đavlijezičara, đavoruk, đavokoza, đavoglava, đavliprut, đavetalo, đavosuknja, đavetinja, Lucifer, podzemljuša, kusulja, andrak, crnjula, nepomenik, ustrijeljenica, bradaljuša, đatara, naltenica, crna pogan, anatematenjakuša, đavosmrad. Za svaku će reći da ne zbori kao drugi narod nego đavosilja, đavoliče, đavoljiše, đavovlači, đavlija, đavleka. Đavoli joj jezik tresu. Da to i nije žena nego satanailo. Za svaku će reći da bi joj prezime bolje pristajalo Đavo, Đavolović, Đavletić, Đarepina, Đasnaja, Đavotić, Đaketalo.

Možda će i Hercegovci jednom prestati da đavoljiču. To mi je vjerovati taman koliko je vjerovati da će đavoli početi činiti dobro. Ako je đavo hrom i u tako prisnim odnosima s vukom, moglo bi se pomisliti da je i naš Vuk Karadžić bio đavo a njegova slova đavolja azbuka. Ali nije tako. On je slova izmislio, pjesme i priče sakupljao i tako se protiv đavoljih sila borio.

Pi, gdje đavola pomenuh – nalet ga bilo.

Piše: Radoslav Bratić (iz knjige Strah od zvona, odlomci) 1991

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.