85% ljudi je slijepo za probleme u svom okruženju

Gayla Benefield je samo radila svoj posao, kada je otkrila užasnu istinu o svom gradu – stopa smrtnosti je bila 80 puta veća nego bilo gdje drugo u Americi. Ali kada je pokušala da kaže istinu svojim sugrađanima o uzroku tako visoke smrtnosti, shvatila je nešto još gore: Ljudi nisu željeli da znaju. U svom govoru na TED-u koji je dijelom lekcija iz istorije, dijelom poziv na akciju, Margaret Heffernan govori o opasnostima “voljnog sljepila” i o važnoj ulozi običnih ljudi, kao što je Benefield, koji su spremni da kažu istinu.

„Na sjeveru Amerike, u malom mjestu okruženom prelijepom netaknutom prirodom, Gayla Benefield je obilazila domaćinstva i zapisivala vrijednosti na mjeračima . To je bio njen posao. Sretala je mnogo muškaraca koji su usred dana bili kod kuće i koristili oksigen za disanje. To joj je djelovalo čudno. Kad joj je otac umro u 59 godini, mislila je da je to zbog posla, jer je bio rudar. Ali kada joj je ubrzo umrla i majka, koja je poticala iz dugovječne porodice, posumnjala je da nešto nije u redu.  Razmišljala je o svom gradu koji je imao rudnik vermikulata, koji se koristio za zemljište, za izolaciju, bio je na dječjim igralištima, sportskim terenima… Ono što nije znala dok se nije počela dublje baviti ovom temom, jeste da je vermikulat veoma toksičan vid azbesta. Kada je riješila zagonetku, počela je svima govoriti šta se desilo njenim roditeljim i ljudima koje je viđala kako koriste oksigen, ali ostala je zapanjena. Mislila je da će, kada svi saznaju za to, željeti nešto da učine. Međutim, niko nije htio ništa da poduzme, a ubrzo im je njena priča postala zamorna i počeli su da joj se rugaju.

Ali Gayla nije htjela da odustane, nastavila je da istražuje, a razvoj interneta joj je u tome pomogao. Borila se da dokaže svoje tvrdnje i konačno joj se sreća osmijehnula.  U grad je došao jedan istraživač koji je izučavao istoriju rudnika u tom kraju. Ispričala mu je svoju priču i, ispočetka, kao i svi drugi, nije joj vjerovao. Ali kada se vratio u Seattle i sam proveo istraživanja, shvatio je da je Gayla bila u pravu. Sada je imala saveznika. Uprkos tome, ljudi i dalje nisu htjeli da  znaju. Govorili su da bi im neko već rekao za to, da je to bilo tako opasno. ‘Ako zaista ljudi od toga toliko umiru, doktori bi nam rekli’. Drugi su govorili da se u svakoj industriji dešavaju nesreće. Ali Gayla je istrajala i uspjela da dovede federalnu agenciju da pregleda stanovnike grada. Pregledali su 15 000 ljudi i otkrili da je smrtna stopa u gradu bila 80 puta veća nego bilo gdje drugo u Americi.  To je bilo 2002. godine, ali čak ni tada niko nije rekao ništa.

To, dakle, nije bilo neznanje, to je bilo voljno sljepilo. Voljno sljepilo je pravni koncept koji se odnosi na znanje koje bi trebalo da imate, ali nekako uspijevate da ga nemate. Zakon smatra da ste svojevoljno odabrali da ne znate. Oko nas je puno svojevoljnog sljepila. Možete ga vidjeti u bankama, kada osoblje banaka prodaje hipoteke ljudima koji ih ne mogu otplatiti, kada se u bankama manipuliše kamatnim stopama, i svi znaju šta se dešava, ali to ignorišu. Možete vidjeti svojevoljno sljepilo i u katoličkoj crkvi,  gdje se decenijama ignoriše zlostavljanje, voljno sljepilo postoji u epskim razmjerama, ali i na malim primjerima, u porodicama, zajednicama, a naročito u organizacijama i institucijama… Prema istraživanjima koja su rađena, 85% ljudi zna da postoji neki problem u njihovoj kompaniji, organizaciji ili nekoj drugoj zajednici, ali ne žele ništa da kažu. To je mnogo tišine, mnogo sljepila.

Kad idem u kompanije u Švajcarskoj, oni mi kažu da je to specifično za Švajcarsku, kada idem u Njemačku, kažu mi da je to njihova bolest, u Engleskoj kažu da su oni najgori po tom pitanju, a istina je da je to problem svih ljudi. Svi smo pod određenim okolnostima svojevoljno slijepi. Ono što istraživanja pokazuju jeste da su neki ljudi slijepi iz straha od osvete, neki su slijepi jer misle da su bespomoćni i da se ništa ionako neće promijeniti…ako protestujemo protiv rata u Iraku, ništa se neće promijeniti, zašto se onda uopšte truditi, bolje da ne vidimo sve to…. Oni koji progovore o nekom problemu nazivaju se zviždačima, a među ljudima postoji duboko ukorijenjeno uvjerenje da su svi oni ludi. Međutim, ono što sam ja otkrila razgovarajući sa zviždačima jeste da su oni lojalni i veoma često konzervativni ljudi, posvećeni institucijama za koje rade, a razlog zbog kojeg progovore o nekom problemu jeste to što im je stalo do institucija i žele da one budu zdrave.  Druga stvar koju ljudi misle o zviždačima je da oni na kraju budu uništeni, a niko ne želi da mu se to desi. Ipak, kad pričam sa zviždačima, glavni dojam koji stičem o njima je da su oni ponosni.

Kada su objavljene uznemirujuće fotografije o ratu u Iraku, američki vojnik koji je fotografije pronašao i objavio kazao je ‘ja nisam osoba koja će nekoga cinkariti, ali preko nekih stvari jednostavno ne možete preći, postoje određene granice’.  Kada sam doktora koji se 5 godina borio protiv opasnog hirurga koji je ubijao bebe  pitala zašto je to uradio, on je rekao da ga je ćerka na to nagovorila. Prišla mu je jedne noći i rekla ‘ne možeš dozvoliti da djeca umiru’.  Jedna ćerka i supruga američkog vojnika  vidjela je u kakvom psihičkom stanju se vojnici vraćaju iz rata u Iraku, a vojska je odbijala da prizna PTSP kao dijagnozu, pa je ona u centru vojnog gradića otvorila kafić u kojem im je pružala zdravstvenu, psihološku i pravnu pomoć. Uvijek sam govorila da ne znam šta želim da radim u životu, ali u ovom sam se pronašla i više nikada neću biti ista, kazala je.

Mi uživamo toliko sloboda danas za koje smo se teško izborili, slobodu da pišemo i objavljujemo bez cenzure, da glasamo, naročito žene koje su se za to morale izboriti, pripadnici manjiskih grupa imaju slobodu da žive kako žele… Ali sloboda ne postoji ako je ne koristite, a ono što zviždači rade jeste da koriste slobodu koju imaju. Oni znaju da će morati mnogo da se raspravljaju sa svima, ali spremni su da se suoče sa svojim protivnicima i dokažu da su njihovi argumenti bolji.  To su ljudi sa velikom istrajnošću, strpljivošću i odlučnošću da ne budu slijepi i tihi. Kada sam posjetila kliniku za azbestozu,  prvi pacijenti koji su dolazili ulazili su na sporedna vrata jer nisu htjeli da priznaju da je Gayla bila u pravu. Sjedila sam u restoranu gledajući kako kamioni kopaju zemlju iz bašta i odnose je i mijenjaju je svježim, nezagađenim zemljištem. Povela sam svoju 12-godišnju ćerku, jer sam željela da upozna Gaylu, a  ona je pitala ‘zbog čega kad nije filmska zvijezda, nije slavna, nije nikakav ekspert’… Gayla će prva za sebe reći da nije nikakva svetica, ali ono što je najvažnije o Gayli jeste da je ona obična žena, ona je poput vas i mene, ona je imala slobodu i bila je spremna da je koristi.“

Izvor: www.ted.com

Prevod: Milica Plavšić

 6 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.