Teško da neko ko nije živeo u provinciji može da shvati taj zarobljeni, učmali duh

Teško da neko ko nije živeo u provinciji može da shvati taj zarobljeni, učmali duh. Tačnije neko ko nije živeo ili odrastao. Taj potisnuti osećaj razočaranosti koji se oseća u vazduhu. Bahatosti, banalnosti, licemerja. 
Potreba da se traži greška u svakome. Kao i da se traži ludilo, izopačenost i ne znam šta. U provinciji je “poštenje” glavna tema. Kao opravdanje pred drugima da je ono što se radi opravdano. Što manji grad više moralista. 
I to ne onih koji teže ne znam kakvom idealu. 

Nego omaložavanje kako bi se sve umanjilo i obezvredilo. Svelo na miru koja njima odgovara. Najprihvaćeniji su oni koji govore govorom većine. 

Snishodljivi. Integritet se ne prašta, smatra se arogantnim i umišljenim. A svaki pokušaj da se deluje obrazovanjem na ljude, umetnošću, smatra se u startu promašenom pričom i nepotrebnim isticanjem. U provinciji ne može slobodno da se misli jer ne može slobodno da se živi. 

Čovek je stalno procenjivan i stalno procenjuje. Da ne bi mnogo odstupao on pristaje na kompromise. Traži načine da se dopadne, potvrdi, bude prihvaćen. Pristaje na pričanje njihovih priča. A što veći kompromis veće udaljavanje od sebe. Svoje prave prirode. 

Veliki gradovi su velike provincije u kojima možeš da se sakriješ. Neopterećen time da se javljaš svakome i brineš o tome ko ti šta misli. Familiju retko viđaš ili ako to odlučiš, ne viđaš je uopšte. 

Dok ti provincija prosto nameće susrete koje ne možeš da izbegneš. Ali moraš da ih odrađuješ kako bi se održao prividni osećaj zajedništva. Prosto ti nameće identitet koji moraš da nosiš ili si otpisan. I vlastito ponašanje koga se u dubini duše gadiš. 

Provincija, posebno danas, kada je dobronamernost i otvorenost na izdisaju postaje kvazi urbana sredina koja u svemu traži prevaru, laž i odstupanje od normale. A šta je to normalno. To je, zapravo, konformizam oličen u totalnoj bezličnosti. Samo takva osoba nije na udaru jer nikome ne smeta. 

Ona je van vlasti, upravljanja, kapitala, van bilo koje interesne sfere koja upada u oči. Idealan građanin u provinciji je malograđanin koji živi po ustaljenim normama i običajima. Provincija neminovno daje velike ljude, umove, umetnike. Možda u proseku i više od velikih gradova. 

Upravo zbog gladi bića da se ostvari, potvdi, željno novih sadržaja. Ali malo ko to postaje u provinciji. Tačnije malo ko tu ostaje jer se teško nosi sa pritiskom sredine. Sredina da bi odbranila svoje vrednosti mora da paranoiše, izmišlja, mora da brani sebe. U protivnom bi njihov život i sve njihovo bilo obsmišljeno. 

To ih i plaši. 

Da se otvore ka novim svetovima, da ih prihvate i rastu. Već strašljivo brane svoje, po svaku cenu prepuni najnižih pobuda i agresije.Pre svega zato što su duboko povređeni, ranjivi van pravih životnih potvrda i ostvarenja preko kojih bi naučili istinski da poštuju i druge a ne da napadaju, smevaju, ni ne znajući pravi razlog za to 🙂

Stefan Simić

2 KOmentara

  1. Odlicno zapazanje. Promenila bi rec provincija. Selo i manje seoske sredine je mnogo bolja rec. Zivim na selu i sve je tako kako ste opiali ali ne zivim u provinciji.

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.