Obraz za guzicu

Sve nešto sanjam kako pravim anketu u kojoj određenu ljudsku felu pitam: “Da li se vi radije poistovjećujete sa Prometejom ili sa Faustom?”, i oni mi, kao, iskreno odgovaraju. I eto, opet sanjam istraživanja čije rezultate unaprijed znam. Faust je taj naš omiljeni lik, mada nam njegov kraj baš i nije tako rado viđen, ali do kraja ima da traje i traje!

Šutnja mi nekako više pasuje od ćutnje; šutnju povezujem sa riječju “šut” kao antonim od “rogatog” (ovna, na primjer). Neprirodna je i skaredna šutnja onih koji se definišu i koje definišemo na osnovu njihove javne riječi i njihovog poštenog javnog delanja.

Ćutanje ima cijenu. Riječ takođe. Kolika li je ta cijena kad je u intelektualnoj eliti toliko poslušnika, pokornika, beskičmenih, guravih i pogurenih… Ketman-intelektualci, prirepci ili podrepci svake vlasti… Nije ni dobro ni pametno intelektualce dijeliti na one koji su uz vlast ili protiv vlasti, pa osuđivati jedne ili druge što su takvi kakvi jesu. Ali je teško ne suditi onima koji su uz svaku vlast i koji danas vazdižu one koje su do juče pljuvali. Igraju oni kako im se svira, bez obzira ko su svirci i kakva je svirka. A takvih nije da u nas nema!

Kupljena, zaplašena, korumpirana, prodala se intelektualna elita. Eto tih nekoliko riječi koje znače isto ili slično, govore sve o karakteru takozvane inteligencije, takozvanih javnih intelektualaca, takozvanog javnog uma… U suštini, ćuti se ili zbog para ili zbog straha. U ovaj drugi razlog treba uvrstiti i one koji ćute kako bi sačuvali ono što imaju i ono mjesto u društvenoj hijerarhiji do kojeg im je više stalo nego do poštenog života. Poštenje je već godinama na niskoj cijeni, možda se pretjeruje kada se kaže da je jeftinije nego ikad. U svakom slučaju, uklapa se u opštu devalvaciju vrijednosti i svekolikog srozavanja ljudskog integriteta i ljudskog dostojanstva.

Valja pomenuti i treći ključni razlog dezidentifikacije i vrijednosne reorijentacije javnih ljudi koji barem jednim dijelom objašnjavaju prethodno navedena dva razloga. Riječ je o drukčijem vaspitanju i drukčijem procesu socijalizacije. Oni “odrastaju” i “sazrijevaju” kao javni ljudi u znaku novca kao vrhunske vrijednosti združene sa onim pogledam na “one dole” i “one gore” koji obilježava autoritarnu orijentaciju. Šta ćete kad “pognutu glavu sablja ne siječe”, kad “jači tlači” i kad je spasen onaj koji trpi (“strpljen spasen”), uostalom zar ne znamo da “beganova majka nikad nije zakukala”… Pa koliko smo puta čuli pouku “Ćutanje je zlato”, “Trpi dušo, potraj kožo”.

O dušama prodanim satani napisano je mnogo toga, ali da iz književnih komentara te pijačne ekonomije pomenem dva našijenca, nekako u nas skrajnutih valjda zbog onoga o čemu su pisali. To su Meša Selimović sa svojom radovima na temu ćutnje i govorenja, i Đuro Šušnjić sa svojim teorijskim radovima o govoru i razgovoru, komunikaciji i dijalogu. Nekako brzo zaboravljamo ova dva književnika, valjda zbog toga što nas razotkrivaju kao loše djelatnike čije se nedjelo iscrpljuje u kontinuiranoj izdaji profesionalnog identiteta.

U nas je postalo skaredno reći kako se više uzbudimo i bunimo zbog posječenog drveta i zgažene mačke nego zbog radnika koji dižu ruku na sebe jer ne mogu da prežive. Pa evo, kažem!

Na domaćoj javnoj sceni dominiraju intelektualci i na njih nalik pripadnici nekih drugih branši, a i jedni i drugi opsjednuti su jednostranim ili – ilitizmom. Taj ili – ilitizam obilježen je principom “ili mi ili oni”: binarna naspram svake druge logike, monoteizam naspram politeizma, monizam naspram pluralizma, simplizam naspram kompleksnosti, manihejski ili crno-bijeli svijet naspram šarolikog svijeta, monokulturalnost naspram multikulturalnosti, naši naspram njihovih… U takvom stanju stvari čini se lako je dati obraz za guzicu!

Davno je konstatovano da se češće čula javna i kritička riječ intelektualaca sedamdesetih pa i osamdesetih godina u vrijeme “komunističke diktature” nego danas, 40 godina kasnije, u vrijeme “liberalne demokratije”, a valjda zato što intelektualci progovore samo onda kada je teško… Ne ćute danas valjda zbog moguće represije. Ako je tako, onda, što rekoše oni sa Peščanika: “Ako vam je dobro, onda ništa!”

Srećko Mihajlović, sociolog

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.