Više od mjesec dana se smrt nesrećnog Davida Dragičevića oblikuje kao pravosudni i politički slučaj bez presedana. Za to vrijeme iz političke sfere i vrhova vlasti svakodnevno dolaze poruke da „institucije treba da rade svoj posao“!
Ta primijenjena politička mudrost, koju u logičkom smislu nije moguće dovoditi u pitanje, postaje besmislena fraza. U stvarnosti, funkcioniše pravilo da institucije upravo ne rade svoj posao! Slučaj „Dragičević“ je paradigma inverzije, koji treba biti nauk za budućnost.
Kada je tijelo mladića pronađeno nakon nekoliko dana traganja, prvo se oglasila policija, a nakon toga se oglasio ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač sa informacijom da je smrt nastupila utapanjem i da „ne postoje ni najmanje indicije da se radi o ubistvu“!
Zašto se ministar policije upetljao u istragu i oglašavao o uzroku smrti kada to nije njegov posao!? Nigdje u svijetu ministar policije nema ovlaštenja da komentariše istrage krivičnih slučajeva dok istrage traju. U zemljama vladavine prava bilo bi to krivično djelo ometanja istrage. Kada se njemački putnički avion prije nekoliko godina srušio na Alpama, kratkom izjavom se javnosti obratio glavni tužilac Francuske, a ne ministar policije. Zašto je ministru policije bilo važno da on saopšti građanima kako je nastradao nesrećni mladić? Da je malo razmislio, mogao je da pretpostavi da u daljoj istrazi može doći do potpunog obrta i sasvim suprotnog zaključka, što bi mu, kao čovjeku i profesionalcu, nanijelo ogromnu štetu. Ako se brzopletost ministra posmatra u ovoj ravni, onda nije lišeno smisla i logike zaključivanje običnog svijeta da tu nisu čista posla i da nakon svega ministar ima interes da se slučaj okonča upravo onako kako je on zaključio.
Drugi primjer uplitanja u istragu je poziv predsjednika Dodika, upućen ministru policije, da se „obavi dodatna ekspertiza smrti“! Da li je predsjednik Republike ovlašten da usmjerava istragu? I, otkuda pravo policiji da izvršava naredbe predsjednika Republike o preduzimanju istražnih radnji?
Ne mislim da je predsjednik Dodik imao loše namjere. Sigurno je želio najbolje. Ali je zaboravio da je i put u pakao popločan dobrim namjerama. Predsjednik je morao dobro razmisliti (što ponekad ne čini!) da li treba reagovati i šta bi bilo primjereno reći u takvoj situaciji. Bilo je dovoljno da je zatražio od nadležnih institucija da rade „svoj posao“ efikasno i profesionalno. (U ozbiljnim državama se ni to ne čini, jer se zakonit rad institucija podrazumijeva!) Mogao je predsjednik da pretpostavi da uplitanje u konkretan slučaj smrti postaje presedan koji će tražiti da se i ubuduće miješa u svaki sličan slučaj, ili da će se osnovano postavljati pitanje zašto se baš umiješao u ovaj slučaj. Državnička mudrost ne traži riječi i olako povlačenje poteza, nego razum. Nije slatkorječiva priča uvijek saveznik, pogotovo ne u vrijeme izborne kampanje. U njoj blijede i najveće mudrosti.
Dakle, oba primjera pokazuju da ministar policije i predsjednik Republike nisu radili svoj, nego tuđi posao. I kada su išli u posjetu roditeljima žrtve, ogriješili su se o moralne principe neutralnosti i pravičnosti. Znači li to da će od sada ići u posjete porodicama svih tragično preminulih žrtava? Ili da će ići samo kada su izbori!?
Da li je tužilac radio svoj posao? Nije! Da je radio, istragu ne bi vodila policija, nego on, sa timom najboljih tužilaca. Da je radio svoj posao, morao je javno reagovati na saopštenje ministra policije o uzroku smrti Davida Dragičevića i reći mu da o rezultatima istrage po zakonu odluku donosi tužilac, a ne ministar policije. Takođe, morao je javno reagovati i na uplitanje u istragu predsjednika Republike, ma koliko mu se od toga tresle noge i drhtala ruka. Dok su drugi govorili, tužilac je ćutao. Kasnija tužilačka saopštenja nisu pratila logiku istrage. Djelovala su neuvjerljivo i bez mnogo smisla. Zvučalo je pomalo patetično i neuvjerljivo oglašavanje glavnog tužioca kako su i tužioci roditelji i kako „nema dana da tužilac nešto ne radi na slučaju“. Ko se imalo razumije u istrage krivičnih djela ubistva, zna da se u istrazi polazi od uzroka smrti. A na tom ugaonom kamenu istrage, sve se, izgleda, iskomplikovalo. Ostaje nejasno zašto je tužilac na iste okolnosti (uzroka smrti) proveo dva vještačenja. To se nikada ne radi. Sa takvom praksom tužilac diskredituje sam sebe. Ako je prvobitno izabrao kredibilnog vještaka i dao mu dobra uputstva šta treba da utvrdi, onda nije imao nikakvog razloga da angažuje još jednog vještaka. Ako je vještačenje povjerio šarlatanu (kakvih, nažalost, ima u svim oblastima), onda nije dobro obavio svoj posao. Ako je to učinio samo da učvrsti nalaz koji ima, onda ima problem sam sa sobom.
Tužilaštvo što prije treba da objavi rezultate istrage u pogledu uzroka smrti. Od toga zavisi da li će dalje istrage biti. To je već moralo biti završeno. U sudskoj medicini i patologiji utvrđivanje uzroka smrti nikada nije bio veliki problem ako je slučaj u rukama dobrog tužioca i iskusnog patologa. Ako je nešto rađeno nakon nalaza i mišljenja dva vještaka za sudsku medicinu i patologiju, onda je već trebalo objaviti šta se radi. Ako se nešto dodatno utvrđuje, onda treba reći šta i zašto. Naravno, nije dobra praksa da se objavljuju pojedinosti istrage, ali je to već učinjeno i javnost ima interes da zna šta se dalje radi.
Slučaj ulazi u kritičnu fazu. Stvari se otimaju kontroli. Pored dvije paralelne istrage (tužilačke i ulične!), najavljuje se i skupštinska rasprava. O čemu će, i na osnovu čega, narodni poslanici voditi raspravu? O jednoj nerasvijetljenoj smrti? O izjavi čistačice u Metalskoj školi? O radu Tužilaštva, koje još nije okončalo svoj rad? O radu policije, bez informacije tužioca o tome kako je policija obavila svoj dio posla po naredbama tužioca? Da li je ikada u nekom parlamentu raspravljano o krivičnoj istrazi koja traje? Naravno, ne treba osporavati pravo Narodnoj skupštini da raspravlja o radu institucija povodom nekog slučaja. Ali, za to mora postojati ozbiljna činjenična osnova i ozbiljni razlozi. Da bi se imala čvrsta osnova za parlamentarnu raspravu, trebalo bi sačekati da se slučaj (i ostali slučajevi), okonča u razumnom roku u okviru pravosuđa.
Sve ide u pravcu diskreditacije institucija koje još rade na istrazi i još dubljoj politizaciji slučaja. To potkopava istragu sa svih strana. Političko brbljanje o slučaju koji još nije okončan u pravosudnim institucijama treba zaustaviti. Ako se to ne učini, gubitnik će biti pravda! O ugledu tužilaštva i integritetu pravosuđa, da ne govorim. U tom srljanju izgubiće i politika. Političko lešinarenje svakim danom postaje sve očiglednije i nailazi na osudu. Politička upotreba tragičnih događaja i (zlo)upotreba pravosuđa za političke ciljeve, pokazuje jad i bijedu politike.
Oni koji su tužiocu otežali posao sutra će se okomiti na njega i tražiti njegovu odgovornost sa tvrdnjama da „nije radio svoj posao“. Neće u tome mnogo griješiti. Zbog toga je ovo slučaj iz koga pouke treba izvući, prije svih, tužilac. Da je ova istraga od starta bila u rukama ozbiljnog tužioca, sve bi do danas bilo razjašnjeno, bar kada je uzrok smrti u pitanju. Ovako, i kada bude razjašnjeno, biće u sjenci političkog, medijskog i uličnog narativa.
(autor je sudija Suda BiH)
Izvor: Nezavisne
Ostavi komentar