Šta sanja Hercegovac kad ode u Ameriku

Pisci uvijek u glavi imaju milion priča i onda gospod Bog kaže: napiši tu i tu priču. Tako je i meni stalno bio u glavi taj Ratko Lero, prijatelj mog pokojnog oca, od koga sam dobio prvu leptir-mašnu 1946. godine kada sam došao u Beograd i pored čije sam radnje, koja se i danas nalazi kod Londona, često prolazio.

Latio sam se priče o jednom mladom Hercegovcu, koji sanja da pravi leptir-mašne i da osvoji Beograd. U isto vrijeme ta bajka bila je i neka vrsta odmora za mene, jer sam, istovremeno, crtao. Koliko je važna priča, toliko su važni i crteži. Jer crtajući, moja linija se vraćala tamo odakle su mi preci.

To je linija brda, linija platana u Trebinju. Crtao sam koze, konjiće, kamene kuće, vraćao se poslije ružnih stvari u jedan čist i čedan svijet. I kad sam bio u Americi, mene nisu zanimali Amerikanci. Šta sam ja njima i oni meni?! Oni imaju svoje pisce. Mene su i tamo uvikek zanimali naši ljudi i njihovi potomci, uglavnom Hercegovci, jer oni su najčešće išli u Ameriku.

Tamo su otišli i moji stričevi, otac moga oca i njegovi stričevi. Bila su dva mjesta o kojima sam slušao od malih nogu: Ger, rudnik u Indijani, koji su Hercegovci zvali Gera, i Bjut u Montani, koji su oni zvali „U Bjutu“.

To su bila dva rudnika u koje su oni dovodili jedni druge. Rijetko ko je dolazio sa ženom, uglavnom su išli sami muškarci. Sve njih držao je samo jedan san – da se na kraju vrate u Hercegovinu, u Trebinje, ako je moguće. Trebinje nije ni selo ni metropola. Ono je metafora, san. Ono je jedna svijetla tačka u životu Hercegovaca, ono je mjesto koje sanjaju da će se u njemu nastaniti onda kad budu ostarili.

Kada bi oni koji su otišli u Ameriku htjeli da se ožene, onda bi svojima u Hercegovini pisali da im pronađu neku dobru đevojku. Tako bi se neka naša djevojka našla u Americi i udala se za mladog Hercegovca, a uskoro bi i izrodila djecu. A već njihovi unuci ne bi znali srpski.

Moji rođaci koji žive u Kaliforniji jedva znaju srpski. A vrlo elegantne, moje rođake, koje predaju engleski na Stenfordu, govore srpski kakav je govorila moja baka, i pri tom viču, jer su to naučile od babe i dede i predaka koji su prvi došli iz Hercegovine. Govore srpski jezik kojim se govorilo u 19. vijeku i smatraju da ga treba vikati.

Momo Kapor

Fotografija koju smo koristili za montažu: Katarina Vulešević

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.