BOJANA PEKOVIĆ: Hercegovina se prepoznaje po ljudima sa stavom!

Svako vrijeme iznjedrilo bi srpske žene guslare, a uloga slijepe Živane i Jece bila je ključna u Vukovom zapisivanju epskih pjesama. U današnjem vremenu Srbija je u liku Bojane Peković dobila najčudesniji biser.

I ove godine ova mlada guslarka bila je gošća na sijelu Nevesinjaca. Kako sama kaže, citirajući svog omiljenog pjesnika Boža Glogovca, kad god je među Hercegovcima osjeća se kao da je među svojima i sve joj je potaman.

– Moj pradeda jeste iz Gornje Morače, ali Pekovići potiču iz Hercegovine srpske zemlje u kojoj su se rodili naši najumniji ljudi. Hercegovci su časni, pošteni ljudi i snažne ličnosti koji zarad srpskih nacionalnih interesa nisu žalili davati svoje živote. Hercegovina se prepoznaje u osobi, čak i po izgledu, stavu, unutrašnjoj energiji i snazi. I šta drugo da se kaže nego da je uvek zadovoljstvo biti među Hercegovcima, a tako se osećam i u mojoj srpskoj Crnoj Gori u kojoj prepoznajem unutrašnji doživljaj koji je jako sličan.

Drugi put si među Nevesinjcima . Da li među njima imaš nekoga od familije i prijatelje ili samo puka okolnost?

– Naš dragi Božidar Božo Glogovac je osoba koja me je prigrlila ovom skupu, a takođe i Milenko Čampara, čovek koji je zaista i svojim delima pokazao šta je u suštini hrabrost i izdržljivost. Naravno i organizatori koji me zovu iz godine u godinu, a meni je zaista drago da se odazovem. Najbitnije je da se uvek vratim puna emocija i pozitivne energije .

Kako se jedna dama osjeća u društvi guslara?

– Sve više u školama za gusle možete da sretnete devojčice. U Kraljevu moj tata predaje gusle i nastavu pohađaju dve devojčice. Ja sam predavala u dve škole, a među polaznicima je bilo i starijih žena i devojčica. Popularnost gusala među devojkama raste, ali ona u suštini nikada nije bila sporna. Kroz celu našu istoriju ima mnogo žena guslarki koje su obeležile čitave epohe. Ljubav prema guslama se prenosila sa kolena na koleno, a verujem da mnoge žene koje su kazivale stihove uz gusle nisu ni zapisane. U našem narodu patrijarhat nije dozvoljavao da se veća pažnja posveti ženskim figurama u porodici. Moj senzibilitet prepoznao je gusle kao nešto potpuno prirodno, a za takav osećaj nije bitno da li sam žensko ili muško.

Još se prepričava spektakularni koncert u centru Sava koji si priredila sa svojim bratom Nikolom. Šta sad trenutno radite i kakvi su planovi?

– Pre svega, trudimo se da stičemo neka zdrava iskustva kroz život. Po toj osnovi pravimo našu muziku i želimo da kroz umetnost pozitivno utičemo na okolinu. Ovo je vreme u kome je neophodno da ljudi vode zdraviji način života zadovoljavajući pre svega svoje unutrašnje duševne potrebe. Spremamo novi album u kome ćemo da ubacimo i neke nove zvukove sa željom da gusle približimo mlađoj publici. Spremamo i novi spektakularan koncert u centru Sava koji bi trebalo da bude u prvoj polovini maja. Dosta putujemo po inostranstvu. Brat Nikola studira harmoniku u Portugalu, a radi kao profesor harmonike u Nišu na fakultetu. Ja sam student druge godine Fakulteta umetnosti u Beogradu.

Rekla si „novi zvukovi na CD-u“. Šta to u praksi znači?

– To u praksi znači elektronski zvuk, koji će dočarati tačno ono što se u tekstu govori. Mogu da najavim pesmu koja se zove „Igra bola“. Ja sam autor teksta u kome se govori o tome kako svaka osoba podnosi veliki ili manji bol. Svako pati na određeni način, ali neophodno je da ga razigramo, da ga pobedimo na duševnom nivou. Tako da zadržavam one poruke koja je negde kroz mene i do sada prenošena, a ubacujem polako i neki savremeniji pristup zvuku i muzici koja će biti dostupna mladima koji često okreću glavu od naše tradicije. Samim tim okreću glavu i od naše kulture i istorije. Kad god sam putovala u inostranstvo susretala sam ljude koji su ponosni na svoju istoriju i nacionalne instrumente. Biću srećna ako dam doprinos da se taj odnos bar minimalno promeni.

Šta je potrebno da neko postane guslar? Da li je dovoljan samo sluh ili…

-Sluh jeste jedna od predispozicija da neko počne da peva uz gusle, ali najdublje je ono što se prenese sa roditelja na dete. Takvu bazu i ljubav ne može nijedna škola da nadoknadi. Mnogima će zvučati kao fraza, ali bez porodice kao baze nema uspeha. Svaki život je prepun iskušenja, posebno u ovim modernim vremenima, ali kad je najteže vraćamo se svojima korenima i jedino tu možemo naići na stabilnost koja nas pokreće i motiviše da idemo dalje. Umetnost ima svrhu samo ako nas dotakne i podseti da smo pre svega ljudi satkani od emocija. I kad god pomislimo da nam je teško setimo se onih ljudi koji su davali živote u ratovima boreći se za najsvetiju slobodu. Zato, kako god živeli, na kraju dana treba da se zahvalimo Bogu što smo dobro i zdravo.

Izvor: Slobodna Hercegovina

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.