Uzaman su nadanja, jalova su i prazna očekivanja naša, vidimo mi. Vijekovi prolaze, carevi se na Bosni mijenjaju, a mi, prokletnici i mučenici, jednako robujemo i kmetujemo. Čvrsti u vjeri i dragim običajima svojijeh pređa, vezani ljubavlju i grobovima otaca za rodnu zemlju, mi, gladni i suvotni, prevrćući iznemoglo teške brazde, rabotujemo za site i bogate. Težak je, pretežak život naš! Duša je naša izubijana i izujedana, ruke klonule od vjekovnog davanja i snaga malaksala pod teretom dugog kmetovanja i robovanja. Pod bremenom ljutijeh nedaća mi posrćemo kao u bunilu kroz ovaj pusti i grki život. Mi svijetla dana nemamo, mi mirne noći nemamo!
Stani, putniče i namjerniče, i pogledaj puste ravni i brežuljke, pogledaj njive ove plodne i žitorodne: godinama i godinama, vijekovima i vijekovima natapahu ih pređi naši krvlju i znojem. I mi ih natapamo i u znoju lica svoga vadimo iz zemljine utrobe plod i rod da ga poslije, bez milosti i po zakonu, razgrabi i ala i vrana. Satrveni radom, slomljeni teškom žalošću za razgrabljenom mukom svojom, poniženi do skota, mi, poruga i sramota zemlje svoje, padamo u crnu čamotinju i nemoć. Mi svijetla dana nemamo, mi mirne noći nemamo!
I one gorske zvijeri imaju gdje mirno skloniti glavu, a mi, ubogi, nemamo sigurna staništa i stojbine. Itri lovci s puškama u ruci progone gorske zvijeri, a nas ljudi s carskijem zakonom u ruci gone s kućišta predaka našijeh. Mi smo ti, što no vele, nezarobljeno roblje jedno: kod kuće a bez kuće, kod zemlje a bez zemlje, kod postojbine a bez postojbine. Mi svijetla dana nemamo, mi mirne noći nemamo!
Prislušaj, putniče i namjerniče iz daleke zemlje, tugovanja naša, i objavi i oglasi na sve strane svijeta, neka znade sve sedam carevina crnu muku našu i crni život. Mi svijetla dana nemamo, mi mirne noći nemamo!
Petar Kočić
Ostavi komentar