Srce je uvijek bilo u grudima

Iako je cijele godine tu, na moju me tugu oktobar podsjeća na svakom koraku. Mjesec je borbe protiv raka dojke, mjesec u kome me i ljekar podsjeća da sam, napunivši trideset pet i s nesrećnim genetskim zapisom jedan od kandidata za jednu takvu dijagnozu.

A malo se u našoj zemlji o tome govorilo ovog mjeseca, jer bilo je, čini se, važnijih stvari.

Oktobar je i za nju, moju majku, bio mjesec prvih dijagnoza, loših prognoza, mjesec kad smo saznali sve ono što nikad nismo željeli da znamo, od hemoterapija, do naziva drugih terapija, testova i mjesec kad smo saznali da jedna tako jaka žena može postati slaba.

Ovo je muzika uz koju sam provela posljednje 3 godine. Neka me je pripremala za smrt najbliskije osobe na svijetu, neka druga me je kroz tu smrt održavala svjesnom, a bilo je, na samom kraju i nekog prihvatanja, tek onako, jer gubitak bliskih ljudi se nikad ne preboli, samo naučimo da živimo s tim.

Ovog oktobra sam, kao i svakog do sada, mislima i srcem uz vas dok se sjećamo prerano umrlih majki, sestara, supruga, prijateljica, baka, rođaka, ljubavnica, poznanica i svih onih žena koje sretnemo u prolazu, a ne znamo koliko bolova i strahova nose pod svojim maramama i vještačkim kosama, i ne znamo koliko su hrabre samim tim što su odlučile da se bore. I nisu one izgubile bitke, one su dostojanstveno poražene i samim tim su heroji svoje vrste. Iako ih više nema među nama.

A i za one koje se bore da provedu što više vremena sa ljudima koje vole, da udahnu još malo života i da se ne predaju.

1.. Jason Isbell – Elephant

Činjenica je da ću se u ovom tekstu više nego ikad baviti riječima, jer riječi su me u ovim pjesmama direktno pogađale u srce. Nedavno je i žiri koji dodjeljuje Nobelovu nagradu, iz ko zna kojih razloga, kantautore ionako stavio u istu kategoriju s pjesnicima koji „samo“ pišu, a ne pjevaju, i te ću se činjenice uvijek hvatati kad budem govorila o pojedinim autorima. Jason Isbell se kao pjesnik već mnogo puta izdigao iznad svog glasa i svojih prstiju koji od šest žica stvaraju cijeli orkestar, posebno na albumu „Southeastern“ iz 2013. godine. I baš se tu nalazi jedna od najsnažnijih pjesama nastalih u 21. vijeku.

Mnogo bi bilo lakše slušati je beskrajno da je neka vesela plesna melodija, ali „Elephant“ je jedna od najtužnijih priča koje je ikad neka osoba prevalila preko svojih usta. Nježna isprva, odmah u prvi plan stavlja moćnu ženu, ženu sa stavom koja sjedi na barskoj stolici i baca filozofske reference u pravcu čovjeka koji će je odvesti te večeri kući, ali neće spavati s njom. Kako je ta priča počela divno, podignem obrvu na prvo slušanje, navijam za nju, ali onda kao iznenadni klavir koji je nego bacio s terase (da, klavir u najmanju ruku, zamrzivač, nešto teško, svakako) Isbell prije prvog refrena razbija ženu na komade, sklanjajući njenu kosu s poda, noseći je u krevet. I onda priča postaje sve bolnija.

Pjesma „Elephant“ na sto stavlja dvije istine koje su zajedničke svim situacijama u kojima neko bolestan čeka svoju smrt: tog slona, prije svega, koji stoji na sred prostorije i kog se svi prave da ne vide. Sjećam se toga. Smijemo se lijevim i desnim glupostima, ogovaramo, blesavimo, pravimo se da je sve u redu, da će nestati. Ponajviše toga da je moj kamenac u žuči u jednom trenutku bio važniji od njene metastaze, jer tako je ona diktirala tempo, tako je ona htjela. A slon stoji, jedva se pokreće, a mi ga zaobilazimo u širokom luku, jer nam je svima tako lakše.

Druga velika istina je da „niko ne umire dostojanstveno“. I zaista, nema ničeg uzvišenog u smrtnom času, jer onog trenutka kad te neko podigne s poda, sva ona snaga koja je isijavala iz inata, sva ta snaga negdje iscuri, nestane. Srećom, ostaje nezaboravljena.

Ovu priču prati neko vrlo smireno gitarsko poistovjećivanje, u kome nema ničeg ni prijetećeg, ni upozoravajućeg, niti plačućeg. Tek u Isbellovom glasu ima blagog očaja, neke neprežvakane tuge koja će s ovom pjesmom vjerovatno malo gorčine staviti da se hladi na suvom ledu. „Sahranio sam je toliko puta“, kaže… a kad se na kraju to zaista dogodi, sve ima neku poznatost. Boli, ali već je glava navikla na pomisao o tome. Takva je ova pjesma, gorko poznata.

2.. Frank Turner – Long Live The Queen

Ima Frank Turner te momente kad mu se skupi neka knedla u grlu, pa nekako u unutrašnjosti pjesme, obično onda kad premosti između drugog i trećeg (završnog uglavnom) refrena, zaleti se u vrisak koji se transformiše u mutiranje glasa, u nešto polukreštavo, očajno, bespomoćno. Takvi vokalni momenti, koji su nerijetko praćeni žustrijim ili bar upečatljivijim muzičkim podlogama nego ostatak pjesme, govore mi da se radi o nečemu istinski doživljenom, proživljenom, o nečemu što je na svojoj koži osjetio na najbolniji mogući način. Ja Franku Turneru uglavnom vjerujem, i to će ga uvijek izdvajati od ostalih muzičara čiji se diskovi povlače po radnom stolu.

A „Long Live The Queen“ je pjesma koja govori o njegovoj bliskoj prijateljici, o posljednjim njenim danima, o tome kako joj se smučila i rodbina i ljekari i kako bi se najradije napila i napušila i zaboravila na sve, bar na kratko. A onda i o reakciji na njenu smrt, to je taj bolni dio o kome pričam, taj momenat kad on iz sve snage žali, prestaje da bude autor, već postaje svoj lirski subjekat.

Junakinja je ta koja tješi ljude koje voli, umjesto da oni tješe nju. Gledala sam ih, gledala sam takve žene koje se smiju dok svi oko njih imaju poglede uprte u pod, dok odmahuju glavama, skrivaju suze. Gledala sam ih. Jedna od njih me je rodila. „Posljednja od velikih“, kako bi rekao Turner. I ovdje je opjevao onaj momenat od kog me i danas obuzima krivica. Nisam bila tu. Iako ništa nije moglo da se uradi, ja nisam bila tu.

Ne znam šta je tužnije, to što se u spotu pojavljuje njeno dvoje djece, pa je sva ta priča dobila na težini, ili njegovo izvođenje pjesme na Reading festivalu 2010. gdje poziva publiku da s njim pjeva i učini ga srećnim, jer očito s tim treperenjem u grlu od prvog do posljednjeg momenta nije bio u stanju da izađe na kraj s pjesmom.

3.. Dan Mangan and Shane Koyczan – Tragic Turn Of Events/Move Pen Move

Kanadski kantautor Dan Mangan je jedan od svetog trojstva (čiji su otac Springsteen i sin Frank Turner) koji su u stanju da mi sjebu koncept, noć, obrok, a nekad i cijelo godišnje doba. I kod Mangana ima nekih momenata u kojima vuče da ga preozbiljno shvatiš, da mu povjeruješ svako otpjevano slovo, da se stopiš s njegovom tugom, ako je tuga, bijesom, ako je bijes. A onda je tu i Shane Koyczan, pjesnik koji voli da govori svoje stihove glasno i to tako izražajno da sve ovo što sam napisala za jednog, može važiti za drugog. Njih dvojica su u pjesmi o majci koja svoje dijete pušta od sebe, ali se sin vraća doma da izigrava bolničara i nalazi je nemoćnu, nekako udvostručili tužno. Ona želi da ode, on ne želi da je pusti. Bori se, a nema nikakvih moći, osim da joj ispuni posljednju želju: da joj napiše pjesmu. To bi je usrećilo, kaže.

Tako je nekako nastala ova pjesma i ne bih se usudila da sumnjam u bilo koju riječ i bilo koju odsviranu notu. Slušam je i mislim: i moja je voljela da me čita, a premalo sam joj pjesama posvetila. Još jedna na tacni krivica koje nosim sa sobom već previše mjeseci. Ovo što sad pišem sve manje vrijedi bez nje. Nikad nisam vjerovala u njen sud, ali sam vjerovala u pogled koji me je izdizao iznad svih ljudi koji su ikad pokušali da se makar potpišu drugačije.

Ovo nije pjesma koju samo poslušaš, ovo je pjesma s kojom se moraš suočiti. Sad, odmah, dok još imaš vremena. Bolest se ne planira, samo naiđe i odnese nekoga, brzo, nemilosrdno, a ovdje, u ovoj pjesmi je podsjećanje na to da se neke stvari mogu uraditi. Ispuniti neke želje. Biti tu. Prihvatiti. I pustiti.

4.. Jadranka Stojaković – Što Te Nema

A onda ova himna svih nedostajanja, ova pjesma koja je u stanju da podmetne nogu, obori, udari u bubrege, slomi rebra, pa pljune na bespomoćno, ležeće tijelo, pa produži dalje i ne osvrne se. I cijelu godinu i kusur je dopunjavam, dodajem joj stihove, modifikujem ih, kad iz cijele te muke, koja se samo u najmanjoj mjeri može porediti s vezanim rukama i vezanim nogama za neku tešku nepokretnost, izdvoji to pitanje koje reže, pa zašiva, nešto kao sizifovska hirurgija, ona koja se bavi velikim rezovima.

Što te nema kad se probudim u dva ujutru, mokre kose, pa gledam u knjige koje smo vukle po sajmovima; što te nema kad ujutru sama pijem kafu i prepričavam sebi protekli dan, proteklu noć, protekle mjesece, i čekam da mi kažeš da će sve biti u redu; što te nema kad sam dobra, najbolja, što te nema kad sam loša, najgora, što te nema, što te nema?

Što te nema kad počne Ljetopis? Nisi mi prepričala ko je sve sjedio u prvim redovima. Koki je nastupao u Nikšiću, upoznala sam ga, pričali smo o tebi. Što te nema kad nas uhvate virusi, obični, dosadni virusi, pa da kažeš kako ti samo od ovih ozbiljnih bolesti obolijevaš, ništa te prehlade, samo tumori i metastaze i hemoterapije, Andol je za nedorasle klince, ti luda, predivna ženo koju nisam dovoljno grlila u životu, što te nema, što te nema?

U međuvremenu je i Jadranka Stojaković umrla i ova je pjesma postala tužnija.

I Šantića nema već decenijama.

Sva sreća pa ima drugih ljudi koji mi ne daju da utonem u nemanje.

5.. Stray Dogg – ‘Til You’re Forgotten

U napadu najveće bespomoćnosti i najvećeg nedostajanja, onog koje je svježe, koje se još nije dovoljno primirilo, ono koje se očituje mlaćenjem rukama po vazduhu, hvatanjem za džepove čim se oglasi telefon jer, bože moj, možda sam nešto pogrešno shvatila, možda sam sanjala da se nešto loše dogodilo, i ona će sad pozvati; moram da joj vratim neke knjige, da, obavezno ih moram vratiti, ona će ih sigurno čitati, ima vremena, doktor je rekao da ne bi trebalo mnogo da se kreće… U tom neshvatanju da su to sad moje knjige, da je vrijeme da promijenim zvono na telefonu, da je sve što smo sagradile zajedno dostiglo svoj puni kapacitet i nema dalje, pojavili su se Stray Dogg i pjesma „’Till You’re Forgotten“.

Ona me podsjetila da je trebalo da budem spremna, da sam sve vrijeme čekala neodložno, i da je ta iznenađenost bila samo dio odbijanja koje sam samoj sebi nametnula. Opet ista ta činjenica, ali ovog puta nije skrivena pod teškim prekrivačem metafore; „umireš i ništa ja tu ne mogu da uradim i niko ništa ne može da uradi“ je zrelost do koje ni do danas nisam uspjela da stignem potpuno. A neko je to otpjevao nadljudskom snagom, ali potpuno ljudskim glasom.

I taj glas je bespomoćno-postojan, i ta melodija u pozadini je oproštaj sama po sebi, i podsjeća na onu nježnu tišinu koju traži predsmrtna ura. U moru tužnih pjesama, u tekućoj vodi svih motiva oko kojih su se pjesme gradile, pisati o umiranju voljenih je, čini se, uvijek praćeno odumiranjem sopstvenog bića, makar djelimično, a nekad u potpunosti.

6.. S Vremena Na Vreme – Sunčana Strana Ulice

Nikad se ne sjetim da je plakanje jedna od opcija, pa mi poslije bude žao. Ima nešto u tom prepuštanju, u toj bespomoćnosti, u priznaju da nisam jača od cijelog svijeta, od prirode, od života, ma koliko sebi davala na značaju.

A onda se vidim negdje u pozadini, sama, s dogorjelom cigaretom i napola smrznuta stojim na koncertu benda S Vremena Na Vreme, slušam njenim omiljenim glasom o nekoj ženi iz kuće u običnoj luci, o rublju koje se suncem okupano suši… mirna noć stvorena od mora… i poznajem je, poznajem njeno čekanje, njeno vječno čekanje i nedočekanost, njene priče o Velikom Pijesku, njena fotografija iz sedamdesetih na kome je posljednji put imala taj rasterećeni osmijeh i bezbrižnost djeteta, i tog pogleda koji svakim danom sve više prepoznajem u ogledalu.

I plačem.

7.. Daleka Obala – Nema Te

Marijan Ban mi je oduvijek bio omiljena emotivna gromada iz Dalmacije, prečesto neozbiljno shvaćen i prečesto sam imala potrebu da ga branim, ali malo ko je tako životno iskren i neposredan i malo ko zna da tako ubode u centar problematike i malo ko može da iz smijanja dovede do nekih suza kao on.

Napisah gore: nema prihvatanja, samo naučimo da živimo s nedostajanjem. Tako nekako leluja i ova melodija, s prizvukom nekog puštanja da se život nastavi u nedostajanju, onakav okrnjen, pomalo nepravedan, ali biće tu još nekih razloga za življenje, valjda. Na trenutke veselo, a na trenutke se pretvori u jedno „odbijam da povjerujem“, i tako se igra taj ritam u glavi, stvara neke slike, onako filmski, i dobro je što vrti uglavnom lijepa sjećanja, posebno u dugoj instrumentalnoj završnici koja je sva od nedorečenosti i melodičnosti.

Nema te. To je to.

Sad da pokušamo da sačuvamo one kojih ima. I sebe. Sebe prije svega.

Izvor: Stereoart

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.