Jesenja balada u Trebinju

Prođe još jedno ljeto, obliveno znojem, teško i vrelije od gnijezda. Nemilosrdno sunce je spalilo polja, ostavivši nam nešto malo da prezimimo. Kao kakav razbojnik i hajduk se poslije požara sakrilo iza tmurnih jesenjih oblaka, ostavivši prirodu da polako vene bez njegovih zraka.

Eh, stiže nam polako i ta jesen, najomraženije godišnje doba i nerado viđen gost. Izađoh da prošetam i radoznalim očima čaroliju posmatram. Bilo je suvo i pomalo hladno vrijeme. Onako zamišljena sjedoh na klupu pored rijeke. Ona je bila u svojoj punoj snazi, mutna, brza i silna. Ovo je njeno vrijeme,ona je sada najbučnija i najmoćnija.

Pored mene prolaze zaljubljeni parovi koji su bez obzira na vrijeme srećni, nasmejani sa prepoznatljivim sjajem u očima koji samo ljubav može stvoriti. Magla grli okolna brda i sve je tako pjesnički nestvarno. Grad kao da se odmara od ljeta, jer i njemu je svakog gosta tri dana dosta.

Sjedimo u domovima i punimo srca, prkosimo hladnoći. To vam je moje Trebinje. Kao što u malim domovima ima najviše ljubavi, tako u malim gradovima ima najviše harmonije koju po svemu sudeći donosi jesen. Možda je ona tmurna, siva,hladna, ali za moj grad ona znači ljubav, toplinu, nešto neprolazno…

A šta ima ljepse od ljubavi, pa makar to značilo mokre ulice, hladnoću i maglu?! Pogledajte samo kako lišće pleše po notama uporne kiše. Prizor vrijedan divljenja… A grad, nestvaran, kao djelo najboljeg slikara. Boje se mijenjaju, šarenilo jeseni je parada za moj vid, lišće leprša a kiša ima drugačiji miris. Svježina je i to daje posebnu čar nama pjesnicima.

Svi negdje jure, niko ne stane da pogleda oko sebe,svi su okupirani sami sa sobom a jesen,ona je tako čarobna… Ljudi nose šarene kišobrane, na ulicu su ponijeli nove kapute a onaj ljetnji osmjeh koji im je krasio lice nestaje, jedva i dobar dan kažu. Kroz kišom umazan prozor posmatram sve manje lopti, komaraca, toplih sunčevih zraka i ljetnjih haljinica, a sve više užurbanih ljudi i đaka koji se smiješno spotiču o opalo kestenje. Dvoje novopečenih prvačića pokušavaju igrati fudbal sa istim nestašnim, braonkastim kuglicama, dok ih njihova vrijedna drugarica doziva za domaći zadatak iz matematike. Tmurne dane uljepšava samo njihov smijeh rano izjutra, a njihove raznobojne torbe, pune novih saznanja, šaraju jesenju bakar modu. Kakvo bezbrižno doba a nismo vjerovali odraslima koji su nam govorili da je to nešto najljepse u zivotu…

Dragana Perišić, Leutar:Net

 

Latest posts by Dragana Perišić (see all)

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.