I nije samo lijek da odmah liječi, to je još sigurniji preventiv za mnogo štošta negativnog što se čovjeku danas dešava i događa. Bitno je samo krenuti i redovno ga konzumirati do kraja života. Na taj način, do kraja nekog dužeg i garantovano zdravijeg života… Života koji njegovi odani konzumenti već uveliko žive!
Uglavnom je besplatan ili nije mnogo skup, a može biti i preskup, zavisno od ličnih izbora i afiniteta. Dakle, što je i nabitnije, apsolutno je dostupan za sve dubine džepova. A naša zemlja, bar u njemu i s njim nikako ne oskudjeva. Naprotiv, dostupan je na svakom koraku. Nekima je na dohvat ruke, nekima odmah „ispod prozora”, a neko se mora malo prošetati ili provozikati da bi došao do njega. U svakom slučaju, ne više od dvadesetak minuta gdje god da se ko nalazio na ovim prostorima. Pa neka bude prosta volja svačija, da li s njim nešto spriječiti, već liječiti ili „svako malo“ trčati do najbliže apoteke po neki drugi, sigurno štetniji lijek.
Kao svaki, i taj lijek ima svoje uputstvo za upotrebu. Poštuje se, voli i ne zagađuje. Čuva se i pazi. Obično u mislima, na svijetlom i toplom mjestu među svojim prioritetima. Želi se i brižno planira. Mogu ga u neograničenim količinama koristiti i djeca i stariji. Doduše, ovi prvi, uglavnom uz ove druge. Brzina njegovog dejstva zavisi prvenstveno od hemije koja se stvara i taloži između nas i njega. Ukoliko je u pitanju ona urođena hemija, dejstvo je čak i preuranjeno. U izuzetnim slučajevima koji nisu navikli ili imali prilike da ga često koriste, treba mu dati više šansi za dejstvo koje u vidu ljubavi, ugođaja, mira i zadovoljstva, vremenom, sigurno neće izostati.
Čovjek je od njega davno pobjegao. Sada mu treba znati prići. Ne mislim na prilazak tabanom ili čizmom već dušom, dobro ranjenom iz puške zvane „Današnjica”, đuletom zvanim „Trka” i svih njegovih olovnih otrova koji su se već uveliko udomaćili u našim venama… Nečim se taj otrov iz nas tjerati mora. Nije lako, ali lijeka ima! O njemu pišem. Samo je bitno dozvoliti našoj svijesti to saznanje, osjećaj i bar jednu šansu da te on „okrzne” i okrijepi. Zavoli i svojom ljepotom osvoji. On a u stvari ona…
PRIRODA! Bježite ljudi, u prirodu! Nije bitno koliko imate godina i para, samo ako iole zdravlja imate. Ako mi išta ozbiljno vjerujete za svo ovo „vrijeme slova mojih“ – bježite i spriječite ili bježite pa prirodom liječite sve vaše nemire i nelagode. Gutajte očima, redovno, te lijepe i obično zeleno-plave pilule i dozvolite vašim plućima taj udah njenih mirisa. Dozvolite vašoj duši i tijelu te dragocjene mini predahe. Duhovni mir bez koga danas niko ne može ili teško može. Bježite od cigle, maltera i željeza. Struje i svega onog što se s njom hrani. Sklanjajte vaše oči od šarenila i što šireg spektra boja, naročito onih agresivnih, neprirodnih. Češće im darujte svega nekolike, one 2-3 najprirodnije boje. Stopite se sa njima. Stopite se s njom…
Šuma, trava, voda, vatra, snijeg, sunce, izlet, kamp, kupanje, brčkanje, roštiljanje, lov, ribolov, planinarenje, šetnja, trčanje, posmatranje, pa i samo ležanje u ambijentu svega onoga što je majka svih majki – majka priroda napravila i omogućila, svejedno je. Sve to uz one idilične zvuke njenog raznovrsnog i vrijednog orkestra koji svoje instrumente nikada ne odmara. Bilo da je to valom zapljusnuta obala, šum rijeke, zaljubljena ševa ili raspjevani cvrčak. Ili možda ona nježna violina od lišća i granja u krošnji žalosne vrbe. Ili visinski šapati golemih topola koje nam u sadejstvu vjetra uporno nešto poručuju. Nema šta, priroda je definitivno istinski raj za sva naša čula. Istinski lijek za našu dušu i naše tijelo…
Birajte društvo za nju. Birajte najbliže sebi i najdraže vašoj duši a koji takođe vole prirodu. Tjerajte one koji ne znaju za njene čari da je posjećuju i zavole. Učite i navikavajte djecu na nju, još od malih nogu. Trudite se da što više vremena provodite u prirodi. Priroda je čudo kako god okreneš. I jedini siguran lijek za razne boleščine današnjice. Naročito one koje tište naše misli, naš razum i moral. One s kojima živiš nezdrav, a znaš da nisi bolestan. One koje bole i kad ne bole. One kojih ima i kad se ne vide… One koje priroda itekako zna da liječi i izliječi.
Vidimo se negdje u prirodi! Čekam vas tamo, čekajte me tamo… To je jedino sigurno mjesto na ovome svijetu gde znam da ću biti i bivati. Dok me ima i dok me bude. Nje će, hvala Bogu, uvijek biti! Na pragu duše i na dohvat ruke…
Blog jednog Hercegovca u Beogradu
Be the first to comment